Ruža Zubac-Ištuk | Koncert bezrječja

Više ne vezem u sjećanjima krupne, rumene cvjetove djetinjstva 

u naručju širokih listova (ostavila sam djetinjstvo djetinjstvu)

niti mladost zalijevam tihim zadovoljstvom vode blagoslovljene

s izvora nužnosti jer u meni su počeli rastakati tirkiznu ogrlicu 

koja me redovito opominje na kratkoću plovidbe prozirnim morem privida. 

Zatvorila sam prostor za susrete sa sobom. 

Preuzak je za Narcisovo ogledalo žudnje, preširok za rizik stvaranja do savršenstva

koje ne postoji bez nadilaženja sebe i pisaljke s Božjega stola.

A susret s Bogom, mada ga nikada nisam doživljavala ozbiljno u vremenu

dok sam željela rasti, ostvarujem samo u bezrječju gomilajući šutnju

u zapećak oslobođen od riječi, bjeline i sivila ljubavi, dodira nasrtljivih ruku

i pogleda, političkog ludila ravnog neutaženom bludu.  

I osjećam se ugodno u dozrelom vremenu kao da sam nekome darovala krila

koja mi više ne trebaju da bih odmjerenim korakom stigla u svoj sumrak, 

u svoj neoplođeni život - na koncert bezrječja.