Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
nedjelja, 30. studenoga 2025.
Rikard Dimić | Crni konji
Kristijan Rožanković | Smokva
Sunce je visoko gore. Vruće je. Žega. Svaki udisaj je napor. U ovo pretoplo ljetno poslijepodne, teško je napraviti išta više osim odmoriti. Odmoriti sve. I misli su nekako lakše, manje zamršene. Dođu i odu. Kao valovi koje dolje na plažu donosi ovaj topli vjetar.
Ležim u hladu. Gledam u ruševno zdanje koje mi zaklanja pogled na šumu. Potpuno odudara od okoliša. Strši u ovoj ljepoti prirode. Ipak, dovoljno je veliko da pruža hlad na dobrom dijelu dvorišta. Možda i tako odvratno ružno ima neku svrhu.
Gledajući ga, pogled mi ne može izbjeći divlju smokvu koja se uzdiže s jednog ruba zarasle terase. Sjećam se kad sam je prvi put vidio prije par godina. Vjetar ju je donio odnekud, iznenada, jednog proljetnog jutra. Zajedno s ostalim smokvama počela je rasti iz starog betona. Takva divlja ne može dati plod, može samo rasti, kasnije umrijeti i pritom se možda srušiti na tlo. Kakav li je to život, bez cilja, pitam se na tren, no misao mi brzo ispari kao i led koji sam maloprije stavio u čašu.
Smokva i sad stoji na istom mjestu. Veća je nego onda kad sam je vidio prvi puta. Narasla je i od prošle godine. No pojavilo se nešto novo, jedan detalj kojeg prije nije bilo. Rub terase iz kojeg izlazi smokva oštećen je. Korijen, koji se razvio u tek par centimetara zemlje i naslaga lišća, sada prodire kroz slojeve betona. Pukotine su jasno vidljive. Hoće li se potpuno odvojiti i otpasti? A smokva, hoće li ona ostati stajati i bez tog betona? U jedno sam siguran. I male klice mogu razbiti nešto čvrsto i veliko. No za sve treba vremena.
Milkica Ursa | Svrha
Otkrit ću neotkriveno,
iskopati zakopane crkve,
zakopati ratne sjekire,
toga dana za koji živim.
Kada se pokaže moja svrha,
probudit ću se drukčija -
snažna, voljena, sva od poljubaca
i mirisna od spokojnog sna
rastvorit ću prozore,
sunce će ući u dom,
Sljeme pokleknuti pod Medvednicom.
Toga dana kada budem sve i sve bude ja
pustit ću grlicu da mi s dlana pije,
dok se cvijeće bešumno razmnožava.
subota, 29. studenoga 2025.
Slava Rosandić | Bjehu pa ne bjehu (Maku Dizdaru)
nalik
Enes Kišević u spektru osjećaja zbirke Steve Leskarca
Leskarčev “Album od vremena“ s recenzijom pjesnikinje i esejistice Ljerke Car-Matutinović objavljen je uz potporu općine Hrvatska Dubica, a osvojio je nagradu „Književno pero“ za knjigu godine. (R.I)
Ivana Kranželić | Zašto pijem
Dejan Đorđević | Rusko-ukrajinskom pesniku
petak, 28. studenoga 2025.
Gradska knjižnica Pula | Vladimir Papić - promocija zbirke priča Sretni dlanovi, 19. prosinca 2025. u 18:00 sati
Zbirka je nastala gatanjem u dlanove fiktivnih likova. Hodajući zajedno s njima, po crtama njihovih života, nastale su ove priče i svaka nosi trag onoga što sam vidio u tim dlanovima. Likovi se kreću u okviru ograničenih životnih crta koje nose teškoće, izazove i teške odluke, ali u njima i dalje pronalaze prostor za sreću.
Dobrodošli na promociju Sretnih dlanova!
Tri nova romana Zdenke Čorkalo
________________________________________________
U životu se ništa ne ponavlja na isti način, osim pogrješaka.
*
Zašto otvarati nogom ono što se otvara ključem?
*
Ugleda od izgleda – nema!
*
Možeš se skriti od pogleda ali ne i od ugleda!
*
Radost koja ne dođe na vrijeme bude skoro promašena radost.
*
Grana se, pod težinom zablude, vrlo brzo odlomi.
*
Ne puni se srce čime oko sjaji!
*
S punim srcem je teže upraviti nego s praznim.
*
Skupo se nije moglo a jeftino je koštalo najviše!
*
Poniznost je vrlina. Moćna ljudska vrlina!
*
Najgore je ne moći se sagnuti u sebi.
*
Lakše je napraviti zlo nego dobro. Jer zlo se ne boji ničega a dobro, dobro se boji skoro svega.
Lada Franić | Osmi pečat
oka
Zoran Gavrilović | Jutarnji žamor
četvrtak, 27. studenoga 2025.
Program obilježavanja 1100. Obljetnice hrvatskog kraljevstva u Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beču
Posebni umjetnički trenutak večeri bila je poetska izvedba Bilosnićeve poeme „Kralj Tomislav“. Autor ju je izveo na hrvatskom jeziku, dok je njemačku verziju, u prijevodu Borisa Perića, interpretirala prof. dr. sc. Andrea Zorka Kinda-Berlakovich.
Ovaj program ocijenjen je kao vrlo uspješan projekt kulturne promidžbe, javne diplomacije i međunarodne prepoznatljivosti Republike Hrvatske. Dio je šireg programa koji su diplomatsko-konzularna predstavništva RH provodila diljem svijeta tijekom 2025. godine pod okriljem Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.
Cjelokupnu realizaciju projekta provela je zadarska Udruga 3000 godina Za dar, koja je i ovim događajem potvrdila svoj kontinuitet u promicanju hrvatske kulturne baštine na međunarodnoj razini.
Božica Jelušić | Moj novembarski gost
Ispovijed jedne čitateljice
O romanu Franke Blažić "Kora i začarani izvor"
(Ilustracije Klara Stilinović Tušek; Zagreb: Mozaik knjiga, 2025.)
Piše: Mirjana Mrkela
I ja tražim vilu
Prije 500 godina, jedan pisac je patio zbog ljubavi. Dođe vila i kaže mu neka pronađe njezinu kolegicu koja ima lijek. Tako on ode u prirodu u potrazi za tom vilom.
– Ova priča mi je odlična. – – kažem ja Franki – Mislim da ću napisati nešto slično.
– Zar imaš ljubavnih problema? – zabrinuto će moja prijateljica Franka – Prijateljice smo, znaš da mi se možeš povjeriti.
– Znam i hvala ti za to. Ali radije bih od vile tražila savjet o ekološkim pitanjima.
– Oh, pa ja sam to već napisala! – veselo kaže Franka Blažić – Moj roman se zove "Kora i začarani izvor".
– Je li Kora vila?
– Ne, to je djevojčica. Nisi valjda namjeravala napisati sve isto kao ja?
– Pa, ne znam. – odmah priznajem – Moram pročitati tvoj roman i onda ću znati kolike su sličnosti. Što traži Kora
Franka mi je dala knjigu. Pročitala sam i odahnula: ima nekih sličnosti, ali nije isto.
Frankina junakinja zove se Kora, a moja je Zorana. Kora hoda po Gorskom kotaru, a Zorana po sjevernoj Dalmaciji. Zorana sama odlučuje potražiti lijek za zagađenu prirodu, dok Kora u potragu upada ne namjerice.
Prvo što čitatelj saznaje jest da u prosincu ima neobično mnogo gljiva. „'Gljivama očito nitko nije rekao da smo u prosincu.'”, kaže Korina teta.
Zatim, "Svako malo Kora bi bacila pogled kroz prozor ne bi li ugledala koju pahulju snijega, ali uvijek bi se razočarala."
Na pitanje zašto usred zime nema snijega, nitko ne zna odgovor. Spominju se planinski vilenjaci, vodene i poljske vile, ali zaključak je uvijek isti: ne, ova bića ne mogu utjecati na to.
Zatim mama šalje Koru u staklenik po par listića mente. Ona, zlatokosa jedanaestogodišnjakinja "požuri odjenuti svoj zagasito narančasti kaput. Usput baci pogled na zidno zrcalo i primijeti kako su joj obrazi rumeniji, a kosa kovrčavija nego inače. Navuče još i smeđe čizmice pa iziđe van."
Vani Kora opazi krijesnicu. Bila je od one vrste "koja je budna i zimi.
No nešto je s njom bilo čudno. Bila je izrazito sjajna i veća od drugih vilinskih krijesnica, a i prilično mirna. Kori se činilo kao da je – čeka?"
Ukratko, djevojčica za svijetlećom bubicom kreće u šumu. "Ovo ne bi bio prvi put da je znatiželja dovede u kakvu nevolju - Kora je to dobro znala-ali je isto tako znala da ni okretanjem natrag neće saznati ama baš ništa."
Prijatelji i neprijatelji
U romanu "Kora i začarani izvor", upoznajemo Korine prijatelje i neprijatelje. Od prvih su najvažniji Marik i Ninivet.
Nini je "lijepa crvenodlaka lisica". Marik je planinski vilenjak, "slične visine kao ona [Kora], ali nešto starije dobi. Imao je vitko mišićavo tijelo, preplanulo lice s izraženim nosom i kuštravu kosu kroz koju vire duge šiljaste uši.. [...] Odjeven u tamnozelenu opravu, sa zavežljajem na leđima i drvenim štapom u ruci, izgledao je kao da nekamo putuje."
Marik upravo polaže ispit za vilenjački red čuvara šume Gorskog Kraljevstva, a Ninivet je njegova pratilja i pomagačica.
Nakon što ih je upoznala, njih dvoje prate Koru do kuće. Ali, nikako ne stižu do poznatog dvorišta. "Kora se vrati svojim mislima, zbog čega je postajala sve zabrinutija. Nikada joj se nije dogodilo da se izgubi tako blizu kuće, pa čak ni po noći." Još gore od toga, i vilenjak je bio zbunjen.
"Šume Gorskog Kraljevstva velike su i guste, i nije se teško u njima izgubiti." Međutim, uzrok ovim zbunjenostima nalazio se u zatrovanoj vodi. Kora i Marik to su saznali od svoje nove prijateljice, Iskre.
Bila je to rječna vila, "blijeda lica i crnih, tužnih očiju". Otkrila im je ime zajedničkog neprijatelja i usmjerila ih po pomoć. Ali i ona je pila zatrovanu vodu.
„'Ja za put snage nemam', izusti tiho. 'Niti za čaranje koje će izliječiti rijeku ili vas.'”
Zato na put kreću Kora, Marik i Ninivet. A osim najvažnijeg i najpodmuklijeg neprijatelja, sreli su ih još.
"Kora posluša, iako joj sve bučniji koraci i glasanje iza nje skamene svaku kost u tijelu. Svejedno je htjela znati što ih progoni, pa na polovici livade okrene glavu. Iz šume tada naglo izjuri desetak stvorova, niskih šesteronogih životinja s tamnosmeđim krznom. Kretali su se nezgrapno ali brzo, s čudnovatim glavama iz kojih vire dva mala zaobljena roga."
Ipak o ljubavi
S užitkom sam pročitala Frankin roman "Kora i začarani izvor" pa sam joj rekla:
– Knjiga je prekrasna i uzbudljiva. Ali znaš, ipak sam razmišljala o ljubavi!
– Ne čudi me. – zadovoljno se nasmijala moja prijateljica – Prije svega, tu je Iskra koja se zaljubila u pogrešnu osobu.
– Da. – spremno sam odgovorila – Podcrtala sam njezine riječi o tome.
"'Pronašli smo i ljubav ili sam barem tako mislila, da bih na kraju u njemu vidjela samo mrak i otrov.'”
Na sreću, prijateljska ljubav Kore, Marika i Ninivet ima drugačiji svršetak.
"No onda se jednog hladnog poslijepodneva začula nenadana zvonjava na ulaznim vratima. Kora zaklopi knjigu i spusti se u kuhinju. Kad je otvorila vrata, na trijemu ugleda dva poznata lica - oba sa šiljastim ušima, ali jedno s malo većim osmijehom.
Čvrsto je zagrlila i Marika i Ninivet".
Ostalo, naravno, pročitajte sami!






