O romanu Franke Blažić "Kora i začarani izvor"
(Ilustracije Klara Stilinović Tušek; Zagreb: Mozaik knjiga, 2025.)
Piše: Mirjana Mrkela
I ja tražim vilu
Prije 500 godina, jedan pisac je patio zbog ljubavi. Dođe vila i kaže mu neka pronađe njezinu kolegicu koja ima lijek. Tako on ode u prirodu u potrazi za tom vilom.
– Ova priča mi je odlična. – – kažem ja Franki – Mislim da ću napisati nešto slično.
– Zar imaš ljubavnih problema? – zabrinuto će moja prijateljica Franka – Prijateljice smo, znaš da mi se možeš povjeriti.
– Znam i hvala ti za to. Ali radije bih od vile tražila savjet o ekološkim pitanjima.
– Oh, pa ja sam to već napisala! – veselo kaže Franka Blažić – Moj roman se zove "Kora i začarani izvor".
– Je li Kora vila?
– Ne, to je djevojčica. Nisi valjda namjeravala napisati sve isto kao ja?
– Pa, ne znam. – odmah priznajem – Moram pročitati tvoj roman i onda ću znati kolike su sličnosti.
Što traži Kora
Franka mi je dala knjigu. Pročitala sam i odahnula: ima nekih sličnosti, ali nije isto.
Frankina junakinja zove se Kora, a moja je Zorana. Kora hoda po Gorskom kotaru, a Zorana po sjevernoj Dalmaciji. Zorana sama odlučuje potražiti lijek za zagađenu prirodu, dok Kora u potragu upada ne namjerice.
Prvo što čitatelj saznaje jest da u prosincu ima neobično mnogo gljiva. „'Gljivama očito nitko nije rekao da smo u prosincu.'”, kaže Korina teta.
Zatim, "Svako malo Kora bi bacila pogled kroz prozor ne bi li ugledala koju pahulju snijega, ali uvijek bi se razočarala."
Na pitanje zašto usred zime nema snijega, nitko ne zna odgovor. Spominju se planinski vilenjaci, vodene i poljske vile, ali zaključak je uvijek isti: ne, ova bića ne mogu utjecati na to.
Zatim mama šalje Koru u staklenik po par listića mente. Ona, zlatokosa jedanaestogodišnjakinja "požuri odjenuti svoj zagasito narančasti kaput. Usput baci pogled na zidno zrcalo i primijeti kako su joj obrazi rumeniji, a kosa kovrčavija nego inače. Navuče još i smeđe čizmice pa iziđe van."
Vani Kora opazi krijesnicu. Bila je od one vrste "koja je budna i zimi.
No nešto je s njom bilo čudno. Bila je izrazito sjajna i veća od drugih vilinskih krijesnica, a i prilično mirna. Kori se činilo kao da je – čeka?"
Ukratko, djevojčica za svijetlećom bubicom kreće u šumu. "Ovo ne bi bio prvi put da je znatiželja dovede u kakvu nevolju - Kora je to dobro znala-ali je isto tako znala da ni okretanjem natrag neće saznati ama baš ništa."
Prijatelji i neprijatelji
U romanu "Kora i začarani izvor", upoznajemo Korine prijatelje i neprijatelje. Od prvih su najvažniji Marik i Ninivet.
Nini je "lijepa crvenodlaka lisica". Marik je planinski vilenjak, "slične visine kao ona [Kora], ali nešto starije dobi. Imao je vitko mišićavo tijelo, preplanulo lice s izraženim nosom i kuštravu kosu kroz koju vire duge šiljaste uši.. [...] Odjeven u tamnozelenu opravu, sa zavežljajem na leđima i drvenim štapom u ruci, izgledao je kao da nekamo putuje."
Marik upravo polaže ispit za vilenjački red čuvara šume Gorskog Kraljevstva, a Ninivet je njegova pratilja i pomagačica.
Nakon što ih je upoznala, njih dvoje prate Koru do kuće. Ali, nikako ne stižu do poznatog dvorišta. "Kora se vrati svojim mislima, zbog čega je postajala sve zabrinutija. Nikada joj se nije dogodilo da se izgubi tako blizu kuće, pa čak ni po noći." Još gore od toga, i vilenjak je bio zbunjen.
"Šume Gorskog Kraljevstva velike su i guste, i nije se teško u njima izgubiti." Međutim, uzrok ovim zbunjenostima nalazio se u zatrovanoj vodi. Kora i Marik to su saznali od svoje nove prijateljice, Iskre.
Bila je to rječna vila, "blijeda lica i crnih, tužnih očiju". Otkrila im je ime zajedničkog neprijatelja i usmjerila ih po pomoć. Ali i ona je pila zatrovanu vodu.
„'Ja za put snage nemam', izusti tiho. 'Niti za čaranje koje će izliječiti rijeku ili vas.'”
Zato na put kreću Kora, Marik i Ninivet. A osim najvažnijeg i najpodmuklijeg neprijatelja, sreli su ih još.
"Kora posluša, iako joj sve bučniji koraci i glasanje iza nje skamene svaku kost u tijelu. Svejedno je htjela znati što ih progoni, pa na polovici livade okrene glavu. Iz šume tada naglo izjuri desetak stvorova, niskih šesteronogih životinja s tamnosmeđim krznom. Kretali su se nezgrapno ali brzo, s čudnovatim glavama iz kojih vire dva mala zaobljena roga."
Ipak o ljubavi
S užitkom sam pročitala Frankin roman "Kora i začarani izvor" pa sam joj rekla:
– Knjiga je prekrasna i uzbudljiva. Ali znaš, ipak sam razmišljala o ljubavi!
– Ne čudi me. – zadovoljno se nasmijala moja prijateljica – Prije svega, tu je Iskra koja se zaljubila u pogrešnu osobu.
– Da. – spremno sam odgovorila – Podcrtala sam njezine riječi o tome.
"'Pronašli smo i ljubav ili sam barem tako mislila, da bih na kraju u njemu vidjela samo mrak i otrov.'”
Na sreću, prijateljska ljubav Kore, Marika i Ninivet ima drugačiji svršetak.
"No onda se jednog hladnog poslijepodneva začula nenadana zvonjava na ulaznim vratima. Kora zaklopi knjigu i spusti se u kuhinju. Kad je otvorila vrata, na trijemu ugleda dva poznata lica - oba sa šiljastim ušima, ali jedno s malo većim osmijehom.
Čvrsto je zagrlila i Marika i Ninivet".
Ostalo, naravno, pročitajte sami!
