Lada Franić | Dok ste vi sanjali...

Dok ste vi sanjali
o svjetlu
mi nismo bile
u knjigama,
u debelim raspravama,
nego
u pepelu
u tijelu koje rađa
vaše svijetle
snove.

Vi ste govorili
o svjetlu.

Mi smo palile
vatru života.

Vi ste se zaklinjali
u budućnost.

Mi smo krpale
sadašnjost
da se ne raspadne
prije jutra.

Kažete:
san o svjetlu
daje smisao.

Nama je dao
žuljeve,
šutnju,
naviku
da ne pitamo.

Dok ste vi
ginuli za
ideje,
mi smo pokapale
posljedice.
Bez govora.
Bez himne.
Bez barjaka.

Vi kažete:
svjetlo guta najbolje
ljude.

Mi kažemo:
mrak jede
one koje
ostanu,
one koje čiste za
snovima,
one koje nitko ne zove
najvećima
jer nisu imale vremena biti
velike.

U vašem svjetlu
mi smo sanjale
o rukama koje
prelaze preko
naših bedara.

Vi ste brojali
ordenje.

Mi smo računale:
koliko ima brašna,
koliko ima dana,
koliko još možemo
izdržati
bez raspada.

I da...
znamo za
svjetlo,
ali ga ne
veličamo
jer svjetlo koje
ne grije
našu djecu
nama je
nebitno.

Svjetlo koje traži
žrtvu
uvijek prvo
uzme
majku.

Ako se nešto
treba učiniti,
jest:
prestati sanjati
preko naših
leđa i
maternica.

Mi ne tražimo
svjetlo.

Mi želimo
običan
spokoj
an
dan.