Lada Grdić | Igra sa sudbinom

 

Jesen 2024. godine bila je topla i pomalo melankolična u malom primorskom gradiću. Miris mora miješao se sa suhim lišćem koje je padalo po šetnicama. Amelie je bila žena, odrasla žena sada, netko tko je sanjao o svijetu, o ljubavi, o tome da je netko voli. Godinama je bila sama sa svojim malim anđelom, sad već dečkićem koji ima 11 godina.

Nitko nikada ne bi rekao da će se među njima rodit ljubav u jednom jesenskom danu, pa čak niti njih dvoje. Uvijek su se zasmijavali, zafrkavali, gledali se krajičkom oka, ali Amelie nikad nije htjela ništa više s njim. Znate što kažu za zavodnike, lome srca, i upravo se toga i ona bojala. A i ako krene u nešto s njim, zaljubit će se. Nije ona netko tko muškarce ima jer joj je dosadno. Ona je uvijek tražila ljubav, i samo ljubav. Zato i je sama s skoro 40 godina.

Amelie je jednog jesenskog dana na proslavi skupila snage i upitala ga „I, večeras si slobodan, idemo negdje?“. Nije se iznenadio na njeno pitanje, njegov osmijeh bio je blag, ali oči su nosile težinu života, samo je upitao „Kad ćeš me pokupiti?“  Amelie ga je gledala, srce joj je ubrzano kucalo, i samo mu je rekla „vidimo se u 20 sati“. Bila je to i prva naznaka da će njih dvoje biti zajedno. Jedna od rijetkih noći u kojoj su zajedno dočekali jutro, jutro na plaži. Oboje su došli doma oko četiri sata ujutro. Noć u kojoj su se upoznali, zaista upoznali kao dvoje najboljih prijatelja. Toliko stvari Amelie nije znala o njemu, a ni on o njoj. Kad ga je upitala zbog čega joj nije nikad prišao sve ove godine, nego uvijek nekako kroz smijeh i šalu, odgovorio je „Pa to si ti, Amelie, ti si viša liga od mene, level up“. Ostala je iznenađena njegovim odgovorom, ona na sebe nikad tako nije gledala, upravo suprotno. Vrlo je jednostavna, ne komplicira, iako je veliki filozof i na tome joj mnogi zamjeraju. Kasnije joj je rekao da je ostao iznenađen njenim pitanjem, ali nije se snašao, a htio je biti s njom više od svega.Datum 07.10. neće zaboravit Ricardo, a ni Amelie. Bilo je iznimno toplo tu noć, plaža i razgovor. Smijeh do suza, ali i pokoja suza s njene strane. Nije se ona žalila na svoj život, zaista nije, ali bilo je situacija koje ona ne bi nikome htjela poželjeti, pa ni sebi. S njim je zaista voljela razgovarati, od prvog trenutka. Slušao ju je, gledao, upijao svaku njenu boru, suzu, osmijeh... Imala je osjećaj da će se istopiti. Možda se i tad već zaljubila u njega, a možda je samo do gin tonica kojeg je pila.

Na odlasku, kad ga je ostavila ispred njegovog stana, u onako pripitom stanju, prije nego je izašao iz auta upitala ga je „mogu li te poljubiti“. Nikad ona taj poljubac neće zaboraviti. Trudila se emocije držati u pripravnosti, znala je da mora tako, jer u suprotnom ovo neće biti dobro. Ni za nju, a ni za njega.