KESTEN PIRE
Zagreb u jesensko veće, bruj Ilice i miris pečenih kestena. I kesten pire. Ove slike su u meni uvijek budile neku posebnu sjetu. Ponekad bi ih zastrla sjećanja koja nisu bila ni lijepa, niti ih se moglo lako zaboraviti, ali sam s vremenom naučila kako s njima izaći na kraj. Ugurala bi ih u kutiju na kojoj sam još davno napisala „ružni događaji“ i maknula u stranu. Tako su ostala samo lijepa sjećanja; susret s velikim bijelim Zagrebom, velike bijele zgrade, veliko kazalište, užurbano uspinjanje stepenicama koje su vodile na Šalatu, velike predavaonice na Rebru, tihi šušur po hodnicima, susreti pod satom na špici… I obvezno, kesten pire. S jeseni, kad bi ulice zamirisale po pečenim kestenima, kesten pirea bilo je u svim slastičarnicama u gradu, ali je onaj u jednoj slastičarnici u Ilici bio najukusniji. Dovoljno kremast, dovoljno ukusan i još sa šlagom kojeg sam pažljivo čuvala do samog kraja jer je tom zadnjem slatkom zalogaju davao osobit doživljaj.
S kesten pireom su obilježena druženja s dragim ljudima, s njim sam se nagrađivala nakon svakog položenog ispita, tješila nakon kakva neuspjeha ili tjeskobe. Sjećam se kako sam ga, vrativši se u svoj grad na obali mora, više puta pokušavala napraviti, ali nikad nije bio ni izbliza tako dobar kao onaj zagrebački. Na kraju sam zaključila kako je doživljaj, uz poneku kulinarsku tajnu, kvarila prevelika mjerica nostalgije.
Zagreb u jesensko veće. Poslije puuuuno godina.
Obula sam cipele bez povišenih peta (one s visokom petom već dugo ne nosim), odjenula toplu jaknu i već sam spremna za hod kroz vremeplov. Iz tramvaja silazim na vrhu Frankopanske i polako ulazim u Ilicu. Ne žuri mi se. Odavna mi se nigdje ne žuri. Vrijeme je postalo dragocjeno da bi ga se prebrzo trošilo.
Pogled mi odmah privuče jedan izlog, ali hrabro odolijevam. Toga ima i dolje. Osim toga, ništa takvog ne bih ni kupila jer već davno ne kupujem ono bez čega mogu i što mi ne pruža dugotrajno zadovoljstvo. Došla sam uživati u zagrebačkoj večeri, osjetiti bilo grada i možda sresti neko poznato lice. Ne ono s raporta sa špice, takve preskačem i u novinama, već nekog od poznatih mi ljudi iz onog vremena.
Odmah primjećujem kako je u Ilici mračno, a i prolaznika je neuobičajeno malo. Onda se domislim kako je tomu sigurno razlog ranovečernje vrijeme kad na ulicama i inače ima manje ljudi. A svijetla će se upaliti poslije. Hladno mi je. Dobro što sam ponijela toplu jaknu. Zakopčavam se. Odjednom s druge strane Ilice, one sjeverne, vidim reklamu one moje slastičarnice i bez dvoumljenja prelazim na drugu stranu. Prelijećem kroz slike koje godinama nosim u sebi i ni trena ne dvojim što ću naručiti. Dok čekam u redu pred blagajnom razgledavam kolače izložene na velikim pladnjevima. Svi izgledaju primamljivo, ali se ne dam pokolebati jer znam što želim. Usput mi pogled pada na široke čaše poredane na pultu do pola napunjene smećkastim granulama. Nagađam što bi to moglo biti. Takvo što nikad nisam vidjela. Dobro, mislim, nešto već je, ova moderna tehnologija se razvija brzo pa i u slastičarstvu, ne mora čovjek sve pratiti i znati. Došavši na red naručim kesten pire i kad prodavačica posegne za jednom od onih čaša sa smećkastim briketima pokušavam joj reći da ne trebam to nego kesten pire. Uputivši mi čudan pogled, iz velike limenke u čašu uštrca nešto što je sličilo na šlag i pruživši mi je, reče cijenu i okrene se nekome iza mene.
Ne smijem biti sumnjičava, prekoravam se i sjedam za jedan od stolova u stražnjem dijelu slastičarnice. Ipak prvu žličicu kušam oprezno. Pa još jednu. U sjećanju čeprkam po okusu kestena i svih kesten pirea koje sam ikad jela, uspoređujem. Godine su prilično naškodile mome vidu, ali su mi osjeti okusa i mirisa ostali jednako snažni. Oni koji me dobro znaju kažu da bih mogla zamijeniti psa tragača. A ako to kažu baš svi koji me dobro znaju onda to nešto znači.
Uporno nastavljam s onim što se zove kesten pire. Odgonetam do zadnje trećine čaše, a onda odustajem. Zaključna ocjena je da mirisom i okusom podsjećaju na prašinu od drva. Sad će se netko začuditi kako takva drvena prašina ima okus, čak i miris, a ja tvrdim da ima. A obzirom da se radi o granulama jednostavno zaključujem kako me podsjećaju na brikete od drva. Okus šlaga mi je isto nepoznat. Ili je bolje reći kako je bez ikakva ukusa.
Izlazim na Ilicu i nastavljam prema trgu. Opet mi se Ilica čini premračna. Rijetki prolaznici i prazne prodavaonice s nakićenim izlozima. Na trgu me dočekuje ban. Prilazim mu. Dobra večer bane, kažem nastojeći da mi glas zvuči veseo. On zagledan u daljinu samo šuti pa ja produžavam u Jurišićevu. Opet me salijeću slike kako smo s te pošte zvali kući, u nju smo išli po pakete koje su nam otuda slali. Pečeni pilići koje je moja mati slagala u veliku plastičnu kutiju i zalijevala s tekućom masti da su mogli trajati danima jer ih je mast konzervirala. Premda je društvo koje bi se na takav događaj okupilo brzo rješavalo problem konzerviranja zato što bi se sve pojelo za dan, najviše dva. Gdje su sad svi ti ljudi? Već dugo ništa ne znam o njima.
Velika stara pošta stoji u mraku. Prisjećam se kako sam pročitala da se renovira nakon potresa. Ispred nje je toliko mračno da moram paziti kuda hodam. Samu sebe pohvaljujem na odabiru obuće.
Hladno mi je i skrati ću šetnju. Prošla sam dio Petrinjske, dobar dio Gundulićeve, svratila do Cvjetnog trga i prečacem izbila kod kazališta. Dobro je što su ispred njega postavili klupe jer se na njima mogu odmoriti. Ne sjećam ih se od prije. Ili ih nije bilo ili mi tada nisu trebale pa ih nisam upamtila. Zvoni mi mobitel. Moji me pitaju gdje sam i kad se kanim vratiti. Brzo, kažem i prelazim na drugu stranu Frankopanske. Dočekam sedamnaesticu i vozim se prema Jarunu. Malo prije studentskog centra uspijevam sjesti i neugodno se trzam na svaku izbočinu na tračnicama.
Sutradan se autobusom vraćam na jug. Pokušavam se opustiti ali me u tome sprečavaju misli koje se stalno vrtlože. Na kraju se vraćaju i na onaj kesten pire. I pitanje. Zar je zaista sve toliko otišlo k vragu?!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.