Bura je dogurala Velebit do mog balkona
Ušla mi u sobu, u krevet
Lepršaju zavjese, krile se plahte
Nije vrijeme od spavanja
U spavaćici napuhanoj u jedro kliznem van
Širim ruke i zabacujem glavu
Baš kao na Titaniku
A kosa mi od četiri vjetra
Dišem s naletom oluje i hukom mora
Bura ne voli spavače
Trese im grilje i prevrće ležaljke
Ali mene voli, ja sam dijete od bure
I zato je i poslije svega vjerno čekam
Možda me i odnese do djeda kojeg je potopila
Prije no što me je stigao upoznati
Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.