Lorena Vojtić | O stvarnom dojmu koji ostavljam na čitatelja

Zakoračivši u svijet pisane riječi, ujedno gradeći prepoznatljivost stila, nisam imala na umu koliki će intenzitet poprimiti požrtvovnost „dušobrižnika“. Uvijek kad me obuzima nametnuti osjećaj kritike i nerazumijevanja, zamislim se u duhu - gdje riječi odzvanjaju poput oštrice mača, usmjerene direktno prema srcu. Umjetnost, bilo kojeg segmenta, prvenstveno bi trebala uzdrmati promatrača, potaknuti sva čula naizgled pasivnog sudionika u interakciji s produktom imaginacije - i to na način potpunog šokiranja, nevjerice, pa čak i zabezeknutosti viđenim, (u ovom slučaju pročitanim). Emocije proživljavam snažno, energično, gotovo skandalozno i dakako, bez cenzure. Tragam za višim smislom, kopam ispod površine - ne bih li zaobišla monotoniju psihofizičke razine koja me okružuje. Nadalje, odbacujem površnost i pritajene osude, te se zato ne želim prilagođavati ustaljenim standardima stvaranja - jer bih tako izgubila temelj onoga što me pokreće.