Zorica Antulov | Kad vjetar stane

Moja je pjesma
zauvijek postala vjetar
i krenula stazom
što svjetove poznaje stare.
U njoj šuti skriven
serafin sa ugaslom lampom
što vihoru svjetlo
bezvremenskog odsjaja daje.

U ugaslom svijetu
još dišu mi voljena bića.
I priče i pjesme ko nekad
još u njima žive.
Još sjaj oku daju,
još dušu mi radosno griju,
međ njima se uporno krijem
u dane mi maglene, sive.

U tom svijetu živi
moj stari kavalir Vrludan
što sve bivstvo
lijepim on osjeća darom.
Al s njim i jedna
već umorna gospođa Tuga,
u društvu sa Boli,
majkom joj bolesnom, starom.

Kad utihne pjesma
i vjetar se pomalo smiri,
sjećanjem lijepim
ublažava majci ta bol,
a ona za zahvalu
pošalje kćeri svoj pehar
pa posije iznova zemlju
i postavi iznova stol.

Moja je pjesma
zauvijek postala vjetar
što spaja i ovo i ono,
skladno, bez međe i brane.
Sretna dok luta i skita,
sretna dok vrluda svijetom,
al duboko, duboko tužna
kad vjetar stane.