Lucijana Živković | Novi početak

Emilija se probudi iznenada i pokuša se sjetiti gdje je to zaspala. Oko nje je bjelina i bolnički miris; da, primljena je u stacionar. Bubrežne kolike ne jenjavaju, bol traje već dugo i to do neizdrživosti.

Majka je obaviještena. Ponada se da je rekla i Vedranu. Možda dođe; nije to tako neizvedivo. Samo stotinjak kilometara. Voditelj bolnice i urolog preporučio je, nakon pregleda i pretraga, operaciju tonzila. Iako već u dvadesetoj, morala je na tu dječju operaciju da se spasi od gorih posljedica za zdravlje. Ali ne sada. Najbolje u jesen ili zimu. Ona odluči obaviti to prije jesenskoga semestra.

Oko nje u stacionaru nekoliko studenata s gotovo istim problemima; studentski život i njegove loše strane – česte prehlade i golišava leđa, nebriga za zdravlje. Bilo ih je svih boja i fakulteta: od veterine i Kineza - do filozofije i Jemenaca. Mlado društvo i premda u bolnici, veselo.

„Matko danas rodila krava!“ šalio se na račun studenta veterine Kinez Sheng. Iva, studentica kineziologije, prenosila je za novog pacijenta pomoćni krevet u najveću sobu. Ahmad, Jemenac na državnoj stipendiji čudio se: „ Ti nije teška?“ „Hajde bježi, pa ima mene i kad sam bolesna!“ čuo se njezin odgovor, istina malo zadihan. Grupa mladića dogovarala se za stolom o tome tko će skočiti po pivo. Iako se djevojke nisu baš slagale s tom nabavom, uslijedilo je objašnjenje da je to za bubrežne kamence jako dobro i da se drže preporuke liječnika.

„Samo moramo negdje skriti sanduk kad dođu posjete“, objasni student filozofije kojemu pivo nije bio najbezazleniji porok. „Pa ako doktor preporučuje, mogao bi nam dati i recept“, on se našali i dečki se upute u sobe po novce.

Sve to Emilija je bezvoljno promatrala iz kreveta. Osjeti se samom i napuštenom. S Ivom nije sklopila neki poseban odnos, mada su bile jedine djevojke na odjelu. Mama će doputovati popodne, nakon posla, ali sama. A njoj to sada nije bilo dovoljno. Zašto Vedran ne dolazi?

San joj je polagano sklapao oči. 

Nakon ručka smirila se buka na hodniku i studenti pobjegoše u svoje bolničke sobe. Samo se još Matko, vrativši se s fakulteta, dugo tuširao nastojeći se riješiti mirisa krave koji nikako ne mogaše skinuti sa sebe.

Dok je ponovno pod utjecajem lijekova tonula u san, žudeći za nekim poznatim i bliskim, sjeti se susreta s Vedranom u dvorcu žutih pločica. Slika je to koju će zauvijek pamtiti. Zaspe s osmijehom na licu.

Matko je, istuširavši se, prošao kroz hodnik do muške sobe. Kroz poluotvorena vrata sobe ugleda usnulu djevojku, gotovo djetinjeg izgleda. Obuze ga neka nježnost i već poželi ući s namjerom da je bolje promotri, kada iza sebe začuje glas Darija, kolege s veterine: „Jesi li ručao? Kasno si stigao. Kako krava, što ima?“ reče napola u šali.

Matko se nerado odvoji od vrata i pogleda pa prihvativši šalu odgovori Dariju da je na svijet došao još jedan telac. „Leći ću, umoran sam,“ obrati mu se želeći biti sam, kako bi što duže zadržao sliku male djevojke u mislima. „Usput, kako se zove ova mala?“ tobože će nezainteresirano Dariju. „Emilija“ ovaj će lakonski, „čudna neka. Kao da stalno nekoga iščekuje“.

Iznenada, Matko osjeti bol u području prepona i požuri leći u sobu. „Vražji bruh“ pomisli. Iznenadi sam sebe, pomislivši kako bi bilo lijepo da je on taj kojega djevojka iščekuje. „Što je to sada?“ upita sam sebe i teško mu je bilo priznati, kao muškarcu, da je izgleda Amorova strelica našla svoj cilj i u njegovu srcu. Nekako nevoljko zaključi da se zaljubio. 

Večera je bila uobičajena – tjestenina s grizom i dečki se dogovore da donesu nekoliko pizza. Kako se bližio kraj večere, Ahmad predloži kartanje jer je ovdje naučio belu koja mu se svidjela, pa se grupa s njim na čelu odvoji za udaljeni stolić kako bi imali mir. 

Emilija se nakon majčine posjete malo smirila jer je dobila pozdrave od Vedrana koji nije mogao doći. Bar je to bila majčina verzija. Majka je donijela čistu odjeću i voće te porazgovarala s liječnikom.

Dosadnjikava večer: grupica karta, Iva i Mario nešto dogovaraju, Sheng uči hrvatski, stalno nešto zapitkujući, a Darijo luta od jednih do drugih ne bi li ulovio neku zanimljivost. Samo Matko sjedi s jabukom u ruci i ispod obrva promatra prisutne. Emilija, smjestivši se nedaleko u jedinu fotelju, krišom je pogledavala u pravcu tog tako neobičnog mladića. Uoči crtu gotovo nevidljive mekoće koju nikada ne bi očekivala u tako robusnom iako skladno građenu tijelu. „Što mi je?“ pomisli skrećući pogled, ali su joj oči bježale k njegovu liku. Odluči mu prići.

„Ja sam Emilija,“ predstavi se. „Znam, rekli su mi,“ on će. „Znači, pitao si kako se zovem?“ ona iznenađeno odvrati i sama se začudivši svojoj hrabrosti da komunicira s gotovo nepoznatim mladićem. „Pa tu nas je malo i red je da se znamo bar po imenima,“ pokuša se izvući Matko. „Usput, ja sam Matko!“ reče, na što sada ona odgovori : „Znam!“ i oboje se nasmiju. Nato se on odvaži i ponudi joj jabuku koju je zadržao od večere. Ona prihvati. „Sada smo po starinski zaručeni,“ nasmije se on, ali divotu i napetost trenutka prekine Darijo pitajući Matka nešto o sutrašnjem seminaru.

„Ja sam svoju kravu otelio, a sutra je red na tebi!“ nekako mu ljutito odgovori i ovaj se povuče u sobu, čudeći se tome tonu. Ali idilični je trenutak prekinut i nakon nekoliko uobičajenih riječi o bolestima koje ih muče, oni se oproste i svak pođe u svoju sobu. Na vratima, on se još jednom diskretno okrene. „Džepna Venera“, pomisli nekako sretan.

A njoj se Vedran učini nekako dalek i nevažan. Zaspala je misleći na ovaj neobični, iako skroman darak – Matkovu jabuku. 

Jutarnja je vizita muka za pacijente. Svaki posebno odlazi u liječnikovu sobu gdje on detaljno i stručno pregledava simptome, posljedice i uzroke bolesti te rezultate liječenja. Primarijusa su svi cijenili bez obzira na njegove temeljite metode čiji su predmeti bili njihova tijela. „Kako smo se dogovorili, na jesen van s tonzilama. Uništit će Vas. Pa bih Vas danas pustio van“ - liječnik se još malo zadrži da joj objasni postupak izlaska kući.

Ona pričeka Matka koji je nakon operacije bruha imao poteškoća sa zarastanjem rane. „I mene pušta“, veselo će on. Iva je bila ljuta jer ostaje i dok ju je Mario htio utješiti ona se samo ljutito obrecnula na njega. „Ne baljezgaj mi sada!“ reče mu, a Sheng, čuvši novu riječ brže upita Darija: „Balje, baljez, što to je?“ pa ne dobivši odgovor, požuri u sobu po rječnik.

I tako, neki idu, drugi ostaju, treći dolaze i uvijek ima promjena u tome studentskom mjestu za oporavak. Dovedu ti zdravlje malo u red pa možeš opet dalje, kvariti ga.

Emilija povadi ono malo stvari iz ormarića i spremi ih u torbu. Za to vrijeme i Matko se spremao i opraštao od cimera. Izašavši, na vratima sobe gotovo se sudare. Bez riječi su se spuštali stepeništem s drugoga kata ne želeći ići liftom, baš kao da su se dogovorili. 

U prizemlju Matko otvori glavna vrata. Prihvati bez riječi njezinu torbu, a drugom rukom potraži njezinu malu ruku. Ona ga i ne pogleda, već ugura svoje krhke prste u njegovu ogromnu, ali nekako nježnu šaku. Bez riječi krenuše prema tramvaju.