Ljeto nosi breme ujezerenosti,
traži uvijek nova mjesta budnosti
na rubovima mora, u hladovini planina.
Moji ljudi vole slanost odmora
zabočati vodom termalnih izvora.
Dok hode smjerovima koraka istraživača,
oni brinu da se želja ne prerasprši
poput sjemena makova uz prugu, uz dugu.
Finom vagom mjere dohvatnost i oprez,
nedohvatnost i rast.
Moji ljudi znaju da smo ljeti najradije,
još više no inače, rijeka. I planina.
Radije smo suhi makovi
nego vrući vlakovi.
Snopove suhih trava ljeti ćemo složiti
uz klupu pod drvo na osami.
Nek se nađu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.