Petra Podhorsky | Edine, vrati se – i anđeoski glas

  

Dok čekamo da nam Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport odobri daljnje izlaženje „Pljeska“, evo što se događalo od moje zadnje kolumne.

Studeni je bio mračan, kao što je i uvijek (barem meni; ništa lijepo osim smrti nema u tom mjesecu, ako ćemo gledati na smrt kao početak, naravno).

Jednog takvog lijepog studenačkog dana, produžene tople jeseni, jedan život se ugasio u vodi. Sve što znam o Edinu je da je volio vodu i ne želim sad kopati po ranama i buditi tužne uspomene, ali mi se urezao vapaj koji je kolao Facebookom: „Edine, vrati se!“

Makar je većina nas znala da mu nema spasa, da se Edin utopio u Dravi punoj virova i opasnoj kao sam vrag u to doba, na tom mjestu i u to vrijeme, dojmio me se taj očajnički poziv da Edin uskrsne, da bude s nama i da opet brani lopte na golu Hrvatske gluhe reprezentacije. No on sada brani nešto drugo, negdje drugdje i nadam se da čuva svoje gluhe voljene.

Tad je bio Božić i sjećam se da sam bila na polnoćki. To znam po tome jer mi je to bila zadnja misa te godine na izmaku. Prekrasan Božić, s obitelji, koja se povećala za čak dva člana. Dobili smo nećakovu ženu, a i beba im je bila na putu. Savršeno, romantično vjenčanje na moru i nova nada za ljubav, mladi i njihov žar! Lijepo.

Nešto se pokrenulo u meni što već dugo nije, makar odavna nisam napisala ni slova. Stigla je narudžba da se Nova godina čeka kod mene, u mojem stančiću koji nikad nije pretijesan da primi brojne goste. Uzalud se opirem i bivam neraspoložena, to je prava Meka za mlade ljude; ispijaju se litre i litre čajeva, jedu se keksi i kolači, pa često i po neki „šmarn“ – jeftino i dobro.

I tako je pao tulum u rastavljene Hrvatice katolkinje, koja voli društvo, ali sve više s godinama ljubi samoću. No, bitna je ravnoteža. 

Moram vam reći da se društvo iskazalo: klopa je bila fenomenalna, a moje domaćice su preuzele stvari u svoje ruke, ja sam bila samo instrument. I po koja čašica je bila fina,a šampanjac je završio čak i tamo gdje nije trebao – u dekolteu jedne moje drage gošće, koja je neslužbeno naša slastičarka, ionako sama po sebi slatka, a još radi i fenomenalne torte i kolače. To što se k tome udala za kuhara, samo joj ide u prilog. Krasni ljudi!

Nastavak druženja u malo siromašnijem individualnom sastavu. Pogledana izložba Vojina Bakića i odličan početak veljače.

Do Valentinova je sve bilo idealno, a onda se pojavila uz sv. Valentina i sv. Viroza. Otada imam pomalo rupe u sjećanju, no ne želim vas razočarati.

I dalje sam zdrava, lijepo izgledam (za one kojima je to bitno), radim na svojim katalozima, a cure, i Starija i Mlađa, podižu sad svoju mamu koja je sve manja, sve umornija, sve neraspoloženija, sve dok ne počne opet tečaj znakovnog jezika, kada mama kreće na 3. stupanj. Jer, kako da ona piše za časopis „Pljesak“, a ne zna savršeno znakovati?

Joga je konstanta u mojem životu, i plavokosa Maja, koja je udahnula život, dah, elastičnost i mir u naša umorna tijela. Njezina stručnost, dar za poučavanje i ljubav prema jogi koju nam prenosi veliko su osvježenje u našim sivim tjednima, kad se nemarno odnosimo prema svojim tijelima i podliježemo stresu.

Zadnji dojam je s jučerašnjeg koncerta – stigao nam je fra Alessandro, Glas iz Assiza. Anđeoski glas i lik u sitnom i skromnom, ali vrlo toplom mladom franjevcu. Došli su ga slušati svi, stari, mladi, u kolicima, slijepi, civili, svećenici i, evo, ja gluha (ponijela sam svoju legendarnu pužnicu i programator). Osim što zaista prekrasno pjeva i ima istinski Božji dar, koji su srećom prepoznali, školovali i snimili, vratio me u sretno vrijeme mojega života – u razdoblje prije 20 godina, kad sam se poslije rata okrenula opet vjeri, odnosno katehezi odraslih i mladih u Slavi Raškaj, kada sam upijala sve što mi se predavalo makar sam znala i sama većinu, no, eto… Toga nije bilo u školama, a što je bilo, nije bilo prevođeno za gluhe.

Dakle Assizi, lijepo malo pobožno mjesto rođenja sv. Franje, putovanje, vjera i društvo, sv. Franjo i njegova mala kapelica, naše ganuće. I začeće moje kćeri Franke, eto, postoji i duhovni početak neke osobe. U to sam sigurna!

Bez obzira na moje zemaljsko siromaštvo u nekim stvarima, osjećam se bogata zbog tih uspomena i nije slučajnost što i danas osjećam povezanost s tim mjestom, Franjom i Božjom Providnošću.

Puno ti fala, Allessandro.

Vaša Petra