Lucijana Živković | Mađarica

                                              

Proljetno je sunce već bilo visoko kada su izašli iz crkve. U tili čas ljudi su se u grupicama udaljavali, raspršili se po uličicama dok je ispred crkve ostalo nekoliko vjernika koji su htjeli porazgovarati sa župnikom.

Mala grupa, bolje rečeno kvartet, udaljavao se južnom ulicom. Mjesto blagdanski prazno, miriše na kolače i praznik. Ulice odjekuju koracima ovo četvero prolaznika koji žure na ručak. Bili su to djed Đuro, gospođa Ruzsa i djedovi unuci Darko i Maja. Dok su odrasli žustro razgovarali, djeca su pažljivo koračala da ne bi stali na klimavu ploču dotrajalog nogostupa. Baka Mila uvijek se hvalila da je upravo djed pravio taj nogostup. Uspjevši izbjeći sumnjive kocke takmičili su se tko će dalje skočiti. Raspričani par ispred njih kao da je zaboravio na djecu. Govor je bio djeci nerazumljiv iako se Maja trudila načuti o čemu se radi.

Inače, po dogovoru s roditeljima, djeca su vikende provodila s bakom i djedom, a to je značilo i pohod misi. „Zašto moramo u crkvu?“ žalio se Darko, „meni je tamo dosadno.“

„Svi idu nedjeljom u crkvu, tako se mora,“ odgovori Maja i sama ljuta zbog ranog ustajanja nedjeljama. Zato je često znala glumiti da spava kad je trebalo poći na misu. Ali baka Mila to nije uvažavala. Otkrila je pokrivač i pola u ljutnji, pola u šali oboje unuka istjerala van na spremanje.

„Što ti je rekla baka prije crkve? Vidio sam vas da šapćete,“ sjeti se Darko. „Šta te briga, to su ženske stvari!“ odbrusi mu Maja. „A baš si jaka ženska,“ naruga se Darko sestri, a ona mu pokaže jezik.

Dvojac ispred njih i dalje je mirno koračao zadubljen u razgovor čije značenje Darku nikako nije bilo razumljivo. „Što oni to govore? Ništa ne razumijem!“ „Glupane, to je jezik tete Ruzse, mađarski,“ objasni mu sestra. Pomisli na bakine sumnje i zamisli se. Izgleda oni pričaju na mađarskom da ih se ne razumije. Baka je bila u pravu kad je posumnjala u  njih. Zato je i rekla da pratimo hoće li djed ići kući baš s njom .I eto ga, ide! Ima tu nečeg, pomisli Maja pronicljivošću djevojčice u pubertetu. I starci se mogu zaljubiti. Izgleda da se radi o tome. Kako samo veselo razgovaraju i smiju se. Baka će biti ljuta kad joj sve ispričam.

U međuvremenu su stigli do kuće gospe Ruzse i ona toplo stisne ruku djedu Đuri i pođe preko ceste. On za njom poviče: „Csókolom!“ a ona mu odvrati: „Viszontlátásra!“ Djeca nastave dalje dok je djed još jednom pogledao za Ruzsom.

„Deda, kako to vi pričate da vas ja ne razumijem?“ naivnošću djeteta upita Darko. „Pa mađarski,“ odgovori djed. „A zašto?“ ne odustaje mali. „Ne budi dosadan!“ ukori ga Maja ne želeći da djed posumnja da ga prate po bakinoj želji. Djed se samo osmjehne i oni nastave ulicom prolistalog drveća koje je pružalo ugodan hlad, danas rijetkim prolaznicima. S tornja crkve zazvoni podne i oni požure jer baka sigurno već čeka s prostrtim stolom. „Jeste li gladni?“ upita djed, a oni u jedan glas :“Jesmo!“ Ubrzaše i otvoriše vrata dvorišta. Iz kuće se širio primamljiv miris.

„Perite ruke pa za stol!“ pozvala je baka Mila.

Svi se primiše ukusnog jela, samo baka, nekako bez teka prevrće po tanjuru. Nakon što se pojelo gotovo sve pripremljeno, Maja pomogne baki oko suđa, a Darko iziđe na dvorište s loptom. Djed ostane u boravku pratiti nedjeljni derbi dva domaća kluba. Nije volio da ga se pritom ometa pa su baka i Maja mogle bezbrižno razmijeniti informacije u kuhinji.

„I što je bilo?“ uzbuđeno će baka Mila koja je jedva dočekala da ostanu same. „Ne znam. Opet su pričali mađarski,“ odgovori Maja. „Pa da, prefriganci. Da ih ne bi razumjeli!“ baka će. „A tko to?“ upita Darko koji je uletio u kuhinju po još jedan kolač. „Čuo sam i ja, ako pitaš za dedu. Rekao joj je nešto za Čokolino.“ „Briši mali van, igraj se! Čokolino , kako ne!“ baka se ljutito okrene unuku pa nastavi s Majom: „Ti samo prati dedu i nikome ništa reći,“ poprati rečeno s prstom na ustima baka. 

Maja shvati koliko je ovo baki važno pa pokuša i za sebe ostvariti neku korist. „A što ću ja dobiti zato?“ umiljato će baki. Ovoj nije bilo milo da ovisi o diskreciji nedozrelog djeteta, ali pristane na tu malu ucjenu s tim da prođe što jeftinije. Obeća Maji da će svaki put kad   donese informacije o djedu ispeći omiljene joj palačinke. „Budi sigurna da ću ih pratiti, sve ćeš znati!“ bila je sretna Maja. Ona i baka Mila pogledaju se urotničkim pogledom. „Tajna?“ upita baka. „Tajna!“ potvrdi unuka.

Uskrsna nedjelja. Nove cipele i odjeća za svečanu misu. Čestitanje sa i bez poljupca. Djed i gospa Ruzsa s poljupcem. Ali i unuci su bili poljubljeni i darivani pisanicama. A put kući opet isti: sunce se smiješi, nogostup odzvanja koracima, ulice mirišu na blagdan. Četvorka požuruje korake da bi što prije sjeli za bakin blagdanski stol iako danas nisu posebno gladni jer su ujutro jeli slatkiše iz uskrsnog gnijezda.

Darko se opet buni: „Zašto mi moramo iza njih? Ja bih trčao!“ „Pa trči, ali šuti jer slušam,“ stišava ga Maja. „Što slušaš?“ opet će brat. Maja pokuša popraviti grešku kojom se skoro odala. „Slušam ptičice na granama,“ pola u šali odgovori Darku. No on je već zaboravio što je pitao pa rezolutno izjavi: „ Ja idem naprijed!“ I ne čekajući sestru, on zaobiđe zapričani par ispred njih i skakućući po nogostupnim kockama, zapjeva neku dječju pjesmu. Djed se okrene Maji. „A ti nećeš ispred nas?“ upita je. „ Ma ne bih. Volim polako hodati, a ne divljati ko Darko,“ ona oprezno uzvrati djedu. „Sigurno je gladan pa se žuri kući,“ našali se ona i opravda u isti tren.

Kad su stigli do kuće gospe Ruzse pozdraviše se s Viszontlátásra i djed se zajedno s unucima požuri kući da ih baka Mila ne čeka.

Blagdanski ručak bio je začinjen bakinom mrzovoljom koja se na kraju ipak pretvorila u poluljubaznu komunikaciju. Nakon što su zajedno pospremile kuhinju nakon ručka baka i Maja odu u sobu dok je Darko ostao s djedom u boravku.

„Što je danas bilo?“ upita baka. „ Poljubili su se,“ reče Maja pomalo zlobno gledajući ispod oka u baku. A ova se isprva namrgodila, ali se onda sjeti: „Pa da, danas je Uskrs pa su si čestitali. Je li?“ „ Ne znam, valjda,“ Maja će razočarano što njezina vijest nije baš djelovala kako je ona zamišljala. „ A je li i vas poljubila?“ upita opet baka Mila. „ Je, kad smo čestitali,“ Maja će razočarano jer joj je propala senzacionalna laž o ljubljenju. „ Hoću palačinke! Jesam li zaslužila? Sve sam ti rekla!“ Maja će gotovo ljutito. „ Jesi, jesi zaslužila,“ baka odgovori dok su joj misli bile negdje drugdje. Možda na sunčanoj ulici koja vodi od crkve?!

Sljedeće nedjelje gospa Ruzsa nije bila u crkvi. Cijelim putem čavrljali su s djedom koji nije pokazivao da mu gospa Ruzsa nedostaje. Ali Maja je kod kuće preuzela inicijativu. „ Opet su išli zajedno i došaptavali se,“ slaže ona. Baka na rubu strpljenja odluči popričati s gospom Ruzsom. Borit će se ona za svog supruga, naribati brakolomku. Uto Maja iz hodnika podsjeti: „ Palačinke bako za večeru!“

Teku dani dok baka Mila kuha u sebi smišljajući strategiju borbe za svoj teritorij u braku. Znala je tih dana pogledavati djedovo ponašanje ispod oka ne bi li na njemu zamijetila kakvu promjenu ili naznaku skrivene tajne. No on se ponašao kao i uvijek i s njom i unucima bi uvijek bio raspoložen za šalu. Ona se pitala kako može biti tako miran s takvom tajnom i ne misliti što će reći ljudi. A i na nju nije mislio. Na rubu između plača i bijesa nije mu ipak ništa govorila.

Nakon još nekoliko nedjelja sa sličnim Majinim izvješćima, odlučila je nešto poduzeti. Naravno, u prvi mah je to bila pomisao da napadne Ruzsu, a onda opet da opreznije ispipa što se govori. Pomisli na Jelenu koja je isto tako imala sličan problem sa svojim suprugom. Pozvat će je na kolače koje ona posebno voli i ispitati zna li nešto o njezinoj muci.

I kao da je nešto slutila, Jelena se pojavi sljedeće nedjelje popodne. Lijepo je vrijeme omogućilo da vani popiju kavu, u vrtu koji je u ovo doba bio sav šaren i cvjetan. Sjedile su na bijeloj željeznoj garnituri na debelim jastucima i brbljale o svemu i svačemu. I dok je Jelena uzimala već drugi kolač i srkala kavu, baka Mila usmjeri razgovor u željenom pravcu: „Ne idem baš nikuda pa ne znam što ima novoga u mjestu?“ Kao da je otvorila slavinu, iz Jelene prokulja more informacija- tko, gdje, kamo, s kim, od kad, do kad, zašto?... ali nikako da dođe na temu Ruzse i Đure. A onda kao da se upravo prisjetila upita Milu: „ Da, a znaš za gospu Ruzsu?“ „A što s njom ?“ u napetosti i strahu će Mila.

„Pametna ženska, svjetska, bome. Izračunala je da joj je isto bila tu ili na moru u predsezoni. Lijepo si je našla povoljni smještaj i uživa u morskom zraku. A gle nas, seljake. Ne znamo ni sebi ugoditi,“ završi skoro ljutito Jelena. 

„ Ma nemoj, pa lijepo. Moderna je svakako. A može joj i bit’,“ gotovo ljutito će Mila. Pomisli kako joj ova hvali suparnicu. Nije ju zato zvala. Ali sjeti se nečega pa se obrati prijateljici s nadom: „Čuj, a koliko je već tamo, mislim na moru?“

„ Pa otišla je odmah na uskrsni ponedjeljak. I tako je sama, zaključa kuću i ide kud je noge nose!“ oduševljeno će Jelena i sama pomišljajući na takav izlet. 

A baka Mila buknula u licu. „Tako znači, od Uskrsa je nema doma. Lažljivica mala!“ spozna da je nešto  u toj priči krivo, ili unuka…? No zadovoljno je šutjela.

Nato će Jelena opet: „ Znaš da uvijek ide s tvojim mužem iz crkve. Kaže da ju je spasio jer nema s kim govoriti mađarski. Zato oni poslije crkve uvijek zajedno idu kući da iskoriste to vrijeme za razgovor. Čuj, ne bi bilo lijepo da zaboravi materinji jezik kad nema s kim pričati.“

Baka Mila gotovo zaplače od olakšanja. Pohvalivši kolače, Jelena je pozove na uzvratnu kavu i krene kući. Mila joj, sretna zbog razvoja događaja, upakira nekoliko kolača. „Nisi trebala, hajde, bok!“ oprosti se Jelena.

Baka Mila se sabere i razmislivši kratko, povika iz svega glasa: „ Majo, dođi na palačinke!“ 

Negdje iz dna vrta začuje se: „Evo me bako!“