Rosie Kugli upravo promovira svoju najnoviju knjigu „Dvostruka igra – lažni profil“ u kojoj se bavi odgovornim ponašanjem na društvenim mrežama. Otkako je ljubavne romane stavila na čekanje i počela pisati romane za mlade, Rosie Kugli bavi se kritičnim temama odrastanja koje čine važan dio života mladih ljudi, a u javnosti su potpuno zanemarene. Maloljetnička trudnoća, suicid i nasilje među maloljetnicima neke su od tema koje je spisateljica obradila u svojim romanima i njima pokrenula rasprave u mnogim školama, u obiteljima i među tinejdžerima. Rosie Kugli na taj način primjerom pokazuje kako književnost može djelovati edukativno i prevenirati socijalnu patologiju. Najnoviji roman za mlade ove angažirane zagrebačke spisateljice pod naslovom „Dvostruka igra – lažni profil“ ugrađen je u javnozdravstvenu kampanju o mentalnom zdravlju djece, koju vodi Hrvatski zavod za javno zdravstvo.
U razgovoru o medijskim projektima koje je osmislila i vodi Rosie Kugli, prvo pitanje zato glasi - kako je roman za mlade postao dio javnozdravstvene kampanje?
- Roman Dvostruka igra – Lažni profil nije pisan s ciljem da postane dio javnozdravstvene kampanje, ali moram priznati da sam iznimno sretna i ponosna što je potencijal romana prepoznat. To je treća knjiga koja je uključena u nacionalne ili gradske javnozdravstvene kampanje, a to potvrđuje da književnost može biti važan saveznik u prevenciji i edukaciji mladih.
Tako je roman Nisam ti rekla, osim što je nagrađen prestižnom nagradom Grigor Vitez za najbolji književni tekst za mladež, preporučen od Gradskog ureda za zdravstvo i HZJZ-a kao vrijedan edukativni alat u radu s učenicima. Knjiga je uvrštena u Akcijski plan Grada Zagreba za suzbijanje ovisnosti. Knjiga je bila i nositeljica kampanje „Nisam ti rekla“ koju su pokrenuli Centar za zdravlje mladih i Gradski ured za zdravstvo. Tada je i predsjednik Vlade, Andrej Plenković, dao snažnu podršku kampanji i javno naglasio važnost borbe protiv alkoholizma među mladima kao kolektivne društvene odgovornosti.
Knjiga „Hod po rubu“, obrađuje jednu od društveno najrelevantnijih i najosjetljivih tema i pitanja: nasilja i mladenačke delikvencije, Rukopis kao takav, prepoznala je i preporučila Lana Peto Kujundžić, predsjednica Udruge sudaca za mladež. Roman je nositelj i zaštitni znak javnozdravstvene kampanje „Nije cool biti bully“. Roman „Dvije crte plavo“, koji govori o maloljetničkoj trudnoći, bio je postavljen na kazališne daske, čime je dodatno proširen njegov edukativni i društveni doseg.
Zahvalna sam recenzentici i voditeljici kampanje, dr. sc. Ivani Portolan Pajić, koja je roman uvrstila u nacionalnu kampanju „Mentalno zdravlje djece i mladih u digitalnom okruženju“, koju provode Ministarstvo zdravstva i Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Ova kampanja je važna. Jer je riječ o javnozdravstvenoj kampanji koja govori o mentalnom zdravlju kroz jezik koji mladi razumiju – kroz priču. Kroz likove. Kroz situacije koje im nisu strane. I zato sam duboko zahvalna što je knjiga postala dio ovog velikog, važnog koraka.
Kako ste počeli baviti se problemima mladih? Kako prolaze susreti u školama i u knjižnicama? Kako mladi prihvaćaju pouke odraslih?
Burne su bile godine odrastanja moje djece, svašta se događalo. Željela sam progovoriti o tome. Britko i bez dlake na jeziku pišem o temama u kojima se otkriva problematika mladih poput nasilja, droge, alkohola, neodgovornog spolnog ponašanja, depresije, suicida... Mladi vole kada je stvarnost opisana na realističan način, ma kolikogod je ta realnost surova i ružna. Niti jedan tinejdžerski život nije idealan, mladi čitatatelji vole se poistovjećivati sa likovima, a kad ih glavni lik podsjeti na njih, to im je knjiga draža. Dužnost je nas književnika ukazati i objasniti pojave buntovništva, nasilja i agresije. Objasniti, i to na način da nas mladi ljudi „čuju“: kroz njihovu priču, na njihov način, rječnikom koji će možda nekima 'zaparati' uši. Sve su navedene romane za mlade poduprli stručnjaci, što im dodatno daje na važnosti i zbog čega ih toplo preporučujem, prije svega profesorima i roditeljima koji žele doprijeti do svoje djece i progovoriti o važnim, a tabuiziranim temama, a ne znaju kako.
Književna gostovanja u školama i interakcija s mladim čitateljima za mene predstavljaju jedno od najvrjednijih iskustva. U srcu svega leži uvjerenje da knjige imaju moć oblikovati, educirati i inspirirati mlade umove. Na koncu, davanje mladima literature koja odražava stvarni svijet ne samo da ih educira o realnosti u kojoj žive, već ih i oprema alatima za suočavanje s tom realnošću. Omogućava im da postave pitanja, istražuju odgovore i razviju kritičko mišljenje, što su sve ključne vještine ne samo za akademski uspjeh, već i za uspjeh u životu.
I ne samo da oni uče od mene, učim i ja od njih. U srcu svega, divna je to razmjena – dijeljenje priča, ideja, snova...
Roman „Dvije crte – plavo“ adaptiran je kao predstava. Kako je predstava primljena? Ima li još planova za predstave po Vašim romanima za mlade? Ima li znakova da bi televizija mogla producirati edukativne ekranizacije koje bi mogle pridonijeti prevenciji rizičnog ponašanja ili barem otvoriti goruće teme koje zasad nemaju mjesta u javnom prostoru?
Predstava Dvije crte – plavo, nastala prema istoimenom romanu koji tematizira maloljetničku trudnoću, iznimno je dobro primljena – i kod publike i kod struke. Mnogim mladima bila je to prva prilika da se s kazališne pozornice susretnu s temom koja je za njih relevantna, osjetljiva i, što je najvažnije, stvarna. Reakcije su bile snažne, iskrene i vrlo emotivne. To mi je samo još jednom potvrdilo da kazalište, baš kao i književnost, ima moć otvoriti teme koje u svakodnevnim razgovorima često ostaju prešućene. Što se tiče daljnjih kazališnih adaptacija – rado bih ih vidjela i podržala, ali za sada još nije bilo dovoljno sluha s institucionalne strane, posebice kada je riječ o širem medijskom prostoru.
Godinama sam, primjerice, prijavljivala roman Nisam ti rekla na natječaje HAVC-a, jer vjerujem da bi ekranizacija te knjige mogla imati snažan edukativni i preventivni učinak. Roman govori o ovisnosti i alkoholizmu kod mladih, o obiteljskim disfunkcijama, narodnjačkim klubovima itd., a sve su to teme koje traže javni prostor. Nažalost, nijedna prijava nije prošla, iako vjerujem da bi upravo takve ekranizacije mogle ispuniti ono što trenutno nedostaje u našem televizijskom programu – sadržaj koji je istovremeno umjetnički relevantan i društveno koristan.
S druge strane, mladi pronalaze svoje načine kako da ožive književnost kroz medij koji im je blizak. Book trailer koji su splitski srednjoškolci snimili na temu romana Nisam ti rekla – učenici 2.d razreda II. gimnazije Split – ima preko 23.800 pregleda. Mislim da to sve govori, zar ne?
Važan je to pokazatelj i znak da moje knjige nalaze svoj put do mladih. To mi daje nadu da će i institucije jednog dana prepoznati koliko ovakvi sadržaji znače – i koliko su danas, više nego ikad, potrebni.
Pravnica ste po profesiji i nosite slavno prezime Kugli, vezano uz knjižaru Kugli u Ilici 30 između dva svjetska rata. Koliko je obiteljska povijest djelovala na izbor spisateljske karijere? Jesu li romani o problemima adolescenata svojevrstan spoj pravničke edukacije i spisateljskog talenta?
Pravo bio je logičan nastavak mog školovanja, no pisati – onako ozbiljnije – počela sam kad mi je bilo najteže, u jeku gadne brakorazvodne parnice kad sam ostala sama s dvoje male djece, bez posla i doslovno bez krova nad glavom. Puno mi je ljudi dobronamjerno savjetovalo da se okanim pisanja, da radim nešto od čega ću moći živjeti, ali nisam ih poslušala. Nisam zažalila, iako nije bilo lagano. Tisuću puta sam se pitala, kad sam u noći, umorna i crvenih očiju lupkala po tipkovnici, pa dobro, zašto ja to radim? Hoće li itko ikad pročitati ove retke? No uvijek sam vjerovala u snagu riječi. Osim toga, imala sam nevjerojatnu sreću i privilegiju odrastati u obitelji u kojoj je knjiga oduvijek imala posebno, da ne kažem počasno mjesto… Knjižara ‘Kugli’, odnosno ‘Mladost’, zauvijek je ostala jednom od najomiljenijih zagrebačkih adresa, a prostor u Ilici 30, godinama je bio istinsko žarište kulture. Tamo su se održavale promocije knjiga na kojima su svoja nova djela predstavljali vodeći književnici, priređivale su se brojne izložbe slikara, kipara i fotografa.
Bitno je shvatiti vrijednost knjiga i čitanja, tu ljubav prenositi na mlade. Tako ćemo našoj djeci pružiti svijet u kojem će čitati i u kojem će im se čitati, svijet u kojem će maštati i razumjeti. Iz tog razloga, sa profesoricom Magdalenom Mrčelom, osnovala sam Umjetničku organizaciju Kugli&Kugli. Naša mala, ali vrijedna Umjetnička organizacija pokušava dati svoj obol borbi za mlade čitatelje kroz biblioteku naziva „Knjige koje mijenjaju svijet“, koje u fokusu imaju knjige Nisam ti rekla, Hod po rubu, Dvije crte plavo, Izgubljena generacija itd. Za knjigu Između, autorice Magdalene Mrčele mogu reći da je jedna od najpotresnijih, ali i najvažnijih priča o mentalnom zdravlju, depresiji, suicidu i oporavku.
Ono što je važno za spomenuti, jest to da nam se javilo pet mladih osoba koje su pročitale knjigu i odlučile ostati na ovome svijetu. Dakle, sa punim pravom mogu reći da Umjetnička organizacija Kugli&Kugli stvara knjige koje mijenjaju svijet. To su realni pokazatelji i u konačnici spašeni mladi životi! Mislim da to nema cijenu.
Biografija braće Sinković pod naslovom Zlatni zaveslaji najnovija je u Vašoj seriji sportskih biografija. Kakav je spisateljski izazov pisanje biografija? Kakva je suradnja sa protagonistima? Je li velik pritisak odgovornosti pri pisanju biografija slavnih?
Pisanje biografija uvijek je odgovornost, ali i čast. Kao autorica koja je imala priliku pisati biografije nekih od najvećih hrvatskih sportskih imena – Ive Majoli, Janice Kostelić i Gordana Kožulja – svaku od tih knjiga shvaćala sam prije svega kao priliku da mladim čitateljima ponudim uzor koji nije virtualan, nego stvaran. U svijetu koji je prepun brzih slika i instant-slavnih, priče o pravim ljudima, koji tiho i predano grade prave priče, važnije su nego ikad. Moje knjige o sportašima zasnivaju se na pomnom proučavanju biografske građe pa i prisnoj suradnji sa samim sportašima. Te romansirane biografije imaju i svoju poučnu funkciju: one pokazuju kako su na putu do cilja i svjetske slave, osim talenta, nužni naporan rad, ustrajnost i čvrstoća karaktera.
Knjiga o braći Sinković bila je prirodan nastavak ciklusa knjiga o velikim sportašima, a njihova priča ima sve ono što velika književnost traži: nevjerojatne uspone, trenutke drame i konačne trijumfe. I ono najvažnije – ima srce. Suradnja s Martinom i Valentom, bila je iznimno inspirativna. To su ljudi koji govore malo, ali kad govore – svaka riječ ima težinu. Pisati o njima značilo je uroniti u svijet ranih jutarnjih treninga na maglovitom Jarunu i zaveslaja na Peruči, velikih sportskih pozornica svijeta i malih, tihih trenutaka koje najviše govore o čovjeku.
Najveći izazov bio je pričekati kraj. Knjiga je bila spremna za tisak, ali odluka je bila jednoglasna: čekamo Pariz. Bili su to dani i mjeseci neizvjesnosti. I onda se dogodilo ono što se događa na filmu – priča je dobila savršen završetak. U dramatičnoj utrci, u posljednjih 500 metara, Martin i Valent još su jednom dokazali zašto su najbolji. Taj trenutak nije bio samo sportska pobjeda – bio je vrhunac jedne velike priče koju sam imala čast ispisati.
Ova knjiga važna je iz više razloga. Za mlade je ona dokaz da se uspjeh ne postiže preko noći, već strpljenjem, trudom i poštovanjem prema radu. Za društvo u cjelini, knjiga o Sinkovićima svjedoči kako su sportaši naši najbolji ambasadori – tihi i moćni predstavnici hrvatskih vrijednosti u Hrvatska jest mala zemlja, ali ima ljude koji pišu velike priče. A ja ih, s osobitom pažnjom i strašću, pretvaram u knjige.
Uz pisanje romana i biografija, s Tinom Miholić vodite digitalnu platformu Zagrebački reflektor koji predstavlja zagrebačka kulturno-zabavna događanja. Zašto se kao književnica bavite i informiranjem? Što Zagrebački reflektor donosi novo u informativni i kulturni prostor?
Tina je moja divna prijateljica i suradnica, poznajemo se dugi niz godina. Kada smo prije deset mjeseci pokrenule Zagrebački Reflektor, cilj nam je bio jednostavan – pokazati Zagreb onako kako ga mi vidimo, u svim bojama i trenucima, vidljivim i manje vidljivim događajima. Spojile smo sliku i riječ, povijest i sadašnjost,ljude i trgove – i sve to pretočile u ono što danas imamo – prozor u dušu Zagreba. A taj prozor ne bi bio isti bez naših divnih pratitelja i prijatelja, svih onih koji itekako cijene trud koji ulažemo.
Kroz objektiv kamere Tine Miholić i moje osvrte, Zagrebački Reflektor prati najuzbudljivija događanja u gradu. Od koncerata, kazališnih predstava, promocija knjiga, izložbe, plesnjake... No Zagrebački Reflektor ne bilježi samo događanja. Stvorile smo prostor za razgovore s kreativcima i umjetnicima koji oblikuju naš grad. Rubrika koju smo osmislile "U fokusu Reflektora" donosi intervjue i upoznavanje sa zanimljivim osobama. Tu je i omiljeni tjedni pregledi ili popularno „Kaj se događa“. Svaki tjedan donosimo pregled najuzbudljivijih evenata. Na jednom mjestu, možete vidjeti što se sve nudi u tjednu koji slijedi. Ovaj pregled tjednih događanja postao je izuzetno popularan, a to je naš način da publika može izabrati iz mnoštva događaja, a Zagreb se dokazuje kao živa i pulsirajuća kulturna metropola. Od glazbenih koncerata do književnih promocija i kazališnih premijera, izložbi, tribina, svaki tjedan donosi nešto novo, a mi smo tu da sve to popratimo!
Uz sve aktivnosti, osjećate li se ostvareno kao spisateljica i javna osoba? Koji su novi projekti u pripremi nakon što završite promoviranje „Dvostruke igre…“?
Osjećam se odlično i već imam stotine projekata, poziva i ideja. Žalim samo što dan ne traje 124 sata!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.