(jezikoslovcu Vatroslavu Jagiću)
Tebi, dični rječonošo -
nit' te usud, tuđin, zavist, spriječi
da posegneš u njedara glibok bunar
hrvatskijeh vjedro riječi; koje rasprostre ti
ko leptire lakokrile, šarolike, po svem svijetu kretolike…
Riječi meke nalik svilen - pahuljama; svebojane purpur zorom, poplavljene azur morem, natkriljene tirkiz nebom, uncom sunca pozlaćene –
što lepršaše, cvrkutaše, ljubavlju ter odisaše;
pjenušavom ter punoćom, paperjastom ter finoćom, medolikom ter slatkoćom, putenome zar? glatkoćom, srebrnkastom oh! bistroćom…
Ti, koji bješe strasno zaljubljen u riječi -
baš bje sveznadarom misli, mag bje zaigranih čula; bje i opojnikom ćuh - svježine, baštinikom, začinjavcem, začetnikom, lučonošom, stjegonošom; izvornikom hrvatskijeh krasosti i radosti i vedrine…
Nalik moćnu vihorvjetru, ljupkoj prhut-ptici; oživi i riječi trpke, grke, krte, opore i sure poput smrti - da ih ljudsko žiće upije i zanavijeke zavrti i vrti…
Jer, varaždinski dični mužu, svehrvatstvo
zarad tebe
strasno kroči
stoljećima
kao zalog budućijem
proljećima…
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.