Božica Jelušić | Koliba u šumi

Želiš li o šumi? Ona bješe drevna.

Sadila je davno jedna ruka revna.

Misleći na ljude željne sna i hlada, 

Ispijena, blijeda, lica tužnog grada.

Sadila je žirom, mladicom i šibom,

Dok su zrake sunca plesale nad glibom.

Divna bješe šuma, mlada i zelena.

Dom lisice, ježa i vitkog jelena.

Gugutke u krošnji, kornjače sred mulja:

K'o platno u sjaju lanenoga ulja.

U barama crnim, lisnati taliri,

A u kori stabla drijade, satiri.

Bogovi su stari svraćali na konak:

Zvuk siringe bješe odrješit i zvonak.

Pan rutavih prsa hranio se pirom,

Čuvajući vreće s bokvicom i žirom.

I šuma je rasla, stasala u slavi,

Svakog tko joj priđe, ljepotom zatravi.

I stoljeća prođu, vrijeme se promjeni,

Sjećanje na šumu u snu ozeleni.

U dvorištu čežnje, na tavanu suhom-

Ona hrani rosom i beskvasnim kruhom.

Hostiju od Sunca nad njom diže levit,

Cvjetni pojas ljeta na struku joj previt.

Jesen u nju uđe bez ognja i groma,

I ne vrisne zima bolom snjegoloma.

Priđoh šumi jučer, bez klina i bradve,

Gdje su log i gnijezda, mjesta ptičje svadbe.

Kolibu u mašti podigoh u trenu,

Toplinom iz peći rujno ožarenu.

Pod prozorom blista brezin alabaster,

Naginje se oblak kroz zeleni raster.

Naša šuma živi od titraja duha,

Od nježnosti misli, nalik krznu puha.

Zorom s tobom čitam tajnu Zlatnog runa,

S večeri se smirim; vrata zakračunam.

Pričam ti o miru i sretnoj blizini:

Ljubav našu šumu čarobnom učini.

3. listopada 2021.

Flora Green