Ružica Miličević | Žena s peglom

Kapam u zensku posudicu.Znoj ima miris opranog rublja. I otpora.

Ljeto se topi u njemu.

Trazim sebe u mirisu kosulja koje isparavaju.

Ruke ravnaju valove, vrhove na koje sam se planirala popeti i zabiti zastavu slobode.

Sve je podredjeno podmladjivanju tkanine. Uljepsavanju i zatezanju nejednakih rubova svijeta.

Jagodicama milujem nedorecenost stvaralcke ljepote

Zaranjam duboko u glatko tkivo pamuka i na njemu se svetim koordinatama lose utkane vedrine u obicne kucne poslove.

Ne posustajem.Ako odustanem, tko ce zavrsiti bozije djelo stvaranja savrsenog svijeta.

Tko ce peglati svijet.

Umocena u vrele kutove sobe, zamisljam gole zene i muskarce. Oni ne trebaju bijele kosulje ni uglacane hlace.

Nikad nisu culi za peglu.Koza im je tvrda kao laneni pokrivac.

Divim se njihovoj bezbriznosti, nacinu na koji hodaju. Dok ne zgrijese.

I dok poravnavam racune s Evom,

nad glavu se nadvio oblak gladak kao gajtan.

Kisa ce. Spas je u vodi.

Samo ona moze potopiti znoj i prasinu.

I ovaj svijet osloboditi od krivnje.