Stjepan Crnić | Kruška

 

Sjedi je starac stajao u voćnjaku. Divio se čaroliji boja koju su sunčeve zrake tkale u svakoj kapi rose na bijelim cvjetovima mlade kruške. Bio je očaran svježinom koju je drvce širilo oko sebe. Duboko je udahnuo. Učinilo mu se da je osjetio miris nekog davno prošlog vremena. Hladnoća mu je prošla tijelom. Vidio je djelić toga vremena u svakoj kapljici rose. Obuzela ga tjeskoba. Prislonio je ruke na prsa u želji da smiri srce. Otkucaji su bili brzi i snažni. Osjećao ih je u rukama. Širili su se cijelim tijelom. Čuo ih je jasnije od crkvenih zvona koja se čuju svaki dan u podne. Obuzeo ga je čudan osjećaj strepnje da je nešto propustio i da se žurno mora vratiti nekamo unatrag. Nešto je morao popraviti. Osjećao je da postoji neka praznina koju je ostavio i koju bi svakako morao ispuniti. U trenu je htio skočiti nekamo, dohvatiti nešto, posjetiti nekoga, biti s nekim. Uzalud. Nepomično je stajao. Osjećao se bespomoćno. Disao je duboko. Shvatio je da je vrijeme prohujalo i odnijelo sa sobom svu čaroliju dječaštva i mladosti, svu čaroliju velikih snova i velikih nadanja. Ničega više nema. Učinilo mu se da ni njega nema, da je ovo staro tijelo tek njegova sjena, a vrijeme je i njega odnijelo u nepovrat.

…

Dječak je stajao pored oca u voćnjaku i promatrao ga kako kopa rupu za sadnicu.

„Tata, koja je to voćka?“

„To je kruška. Tvoja kruška. Pazit ćeš na nju i rasti zajedno s njom, a kad jednoga dana odrasteš, ona će biti veliko drvo s puno sočnih plodova.“

„A gdje je tvoja kruška?“

 „Moja je ova jabuka, tu ispred nas. Vidiš kako je velika. Baš kao i ja. Mamina je ona trešnja kod ulaza u voćnjak, a ovaj stari orah je djedov.“

„A, super! Tako će i moja kruška biti velika.“

„Da, jednoga dana ona će biti najveće drvo u voćnjaku.“

Dječak je bio sretan. Zasadili su njegovu krušku. Svaki je dan dolazio u voćnjak provjeravajući kako napreduje. Stajao je uz nju i maštao o velikome stablu razgranate krošnje. U mašti je gledao pčele kako traže nektar u bijelim cvjetovima i odnose ga nekamo spremajući zalihe za zimu. U mislima je vidio zrele plodove i čuo šum vjetra u lišću koji kao da svira neku njemu dobro poznatu pjesmu.  Pokušavao se sjetiti stihova te pjesme, ali misli su uvijek nekamo skrenule baš kad mu se činilo da ih se sjetio. Radost je sijala na njegovu licu.

Dani su prolazili, a kruška je rasla nekim svojim ritmom. Dječaku se činilo da je to sporo, upravo presporo. Nakon nekoga vremena, dolazio je u voćnjak sve rjeđe i rjeđe. Prošle su i dvije godine, a onda je u rano proljeće kruška procvjetala. Imala je sedam cvjetova. Dječak je bio presretan. Zadivljeno ih je gledao. Radovao se prvim plodovima s istim žarom kao i darovima Djeda Mraza. Svakog je dana, poslije škole, navraćao u voćnjak. Kruška je ocvala i pojavili su se zametci plodova, a onda jednoga hladnog jutra sve je otpalo. Ostali su samo listovi. Dječak je bio nesretan. Uzeo je par malih krušaka iz trave i tužan izašao iz voćnjaka. Činilo mu se da je cijeli svijet nestao. S lica mu se čitala tuga. Hodao je tromo. Izgledao je kao da će se svakoga trena srušiti na zemlju i ostati u travi, baš kao što su i male kruške ostale. 

Vrijeme je izbrisalo tugu. Prošla je godina i kruška je ponovno cvjetala. Razvilo se nekoliko plodova. Napredovali su naočigled. Završila je školska godina i dječak je pošao na more kod ujaka. Prije polaska otrčao je u voćnjak i pozdravio krušku. Otišao je sa srcem ispunjenim srećom jer je bio siguran da će kruška ove godine imati rod. Na moru je uživao u ljetu i potpuno zaboravio na nju, a kad se vratio kući, pun nade i sreće otrčao je u voćnjak. Morao je žurno vidjeti krušku. Uzbuđenje ga je potpuno obuzelo, baš kao i onaj dan kad je dobio prvi bicikl. Sjetio se toga jer mu je srce ubrzano lupalo, a oči suzile od sreće, baš kao i onda. Drhteći od sreće, sjeo je tada na bicikl i spustio se prašnjavom cestom nizbrdo. Vozio se sve brže i brže, sve do zavoja na kojem se nije mogao zaustaviti. Završio je u jarku. Pomisao na to stvorila mu je nelagodu. Sjetio se kako su mu se nazočni smijali, a njega je boljelo izguljeno koljeno i desna šaka. Više ga je ipak  boljela spoznaja da je pao i da su to drugi vidjeli. Stigao je do kruške i zaboravio na događaj s biciklom. Pogledom je pretražio malu krošnju. Nije vidio ni jedan plod. Pregledao je krošnju ponovno. Razmaknuo je i dio grančica. Ništa. Iznenađen spoznajom da krušaka nema, zagledao se u drvce. Onda spazi trulu krušku u travi ispod krošnje. Dohvati ju. Nestade mu osmijeh s lica i pojavi se tuga. Propustio je prvi rod svoje kruške. Čvrsto je odlučio da će iduće godine biti tu kad će kruške biti zrele.

Sljedećih nekoliko godina dječak je budno pazio na krušku i svake je godine ubirao sve više i više plodova. S godinama, izrastao je u mladića i otišao u grad. Sve je rjeđe dolazio u voćnjak. Kruška je napredovala, rasla, cvjetala i rađala. Mladić je izrastao u zrela, odrasla čovjeka i zaposlio se u daleku gradu. Još je nekoliko puta svratio u voćnjak i uvijek se iznova čudio kako je kruška izrasla u tako veliko stablo sa širokom krošnjom. Potom je prestao dolaziti. 

U voćnjaku je jedno vrijeme sve izgledalo idilično, a onda je jedne godine jaka oluja  srušila trešnju i pokidala kruški nekoliko grana. Iduće se godine osušio stari orah, a par godina potom osušila se i jabuka. Kruška je odjednom postala najveće stablo u voćnjaku. Raširila je krošnju i ponosno hranila pčele, ose, stršljene i ptice. Ipak, osjećala je da nešto nedostaje. Nije bilo njezina čovjeka. Godine su prolazile, a ona ga je uzalud čekala. Napokon je napravila plan za koji je vjerovala da će ga zasigurno dovesti u voćnjak. Odlučila je imati sve više i više plodova. Vjerovala je da će se vijest o kruški s puno plodova proširiti na daleko te da će doći i do njega, a onda će se on sigurno vratiti. Iscrpljivala se nekoliko godina, sve dok jedno sušno proljeće, nakon raskošna cvjetanja, nije ostala bez snage. Osušila se. 

…

Nakon više od šezdeset godina otkako je zajedno s ocem posadio krušku, dječak je kao sijedi starac došao u voćnjak. U pratnji mu je bio unuk. Ušavši u voćnjak, starac se iznenadio jer nije ugledao veliku razgranatu krošnju svoje kruške. Unuk je otrčao za leptirom koji se pojavio, a on je sa zebnjom došao do mjesta gdje je kruška trebala biti. U travi je bio tek panj koji se raspadao. Starac uzdahne i zagleda se u panj. Zaboravio je da kruške više nema. Iz oka potekne mu suza, a onda primijeti mladu krušku izraslu iz korijena kraj panja. U voćnjaku je raslo novo drvo.

Vidjevši djeda kako stoji kraj rascvjetane mlade kruške, unuk dotrči do njega.

„Djede, koje je to drvo?“

Djed ga pogleda. Na trenutak je šutio.

„To je kruška. Tvoja kruška.“

„Moja kruška?“

„Da, tvoja. Vidi kako je lijepa.“

„Baš lijepo cvjeta.“

„Da, lijepo cvjeta.“ – reče starac i krene prema izlazu.

Unuk je ostao gledajući mlado drvce. Zapuhao je vjetar. Kapi rose s kruškinih cvjetova pale su kao suze na travu. 

„Djede, djede! Gledaj! Kruška plače!“

Starac se nije okrenuo, sa suzom u oku otišao je stazom bez povratka…

• Objavljeno u Zbirci kratkih priča s natječaja za najbolju kratku priču Hrvatskog kulturno umjetničko prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ Novi Sad „Preprekova jesen 2017."