Sanja Rotim | Sjaj u očima

                                                                                                                                  

Bio jednom jedan vrijedni mladić Mladen. Bio je poznat kao “majstor za sve”. Bilo je uobičajeno da su ga zvali njegovi susjedi i sumještani za razne poslove u njihovim domovima.      

Tako je bilo i sa obitelji Marić. Gospođa i gospodin Marić su imali vrlo lijepu kćer Silviju. Mladen bi jedva dočekao da mu gospodin Marić dodijeli neki zadatak. Tako je mogao biti blizu Silvije i nagledati se njezine ljepote koja ga je ostavljala bez daha. Ali je primijetio i malinkoniju u njezinim očima. Dok bi on radio u njihovom vrtu ona bi uvijek stajala pored njega pa bi pričali o svemu i svačemu. 

“Kako je mila ova djevojka”, mislio je Mladen svaki put. “Mogao bih stajati ovdje sate i sate, ne bih se nikada umorio gledajući je”, mislio je.

Ali ona tuga što se nazirala iz njezinog pogleda malo ga je uznemiravala. 

“Iz kog razloga bi jedna tako lijepa i mlada djevojka mogla biti tužna?” pitao se Mladen. Znao je da je ona bila kćerka jedinica i da su je roditelji pazili kao kap vode na dlanu. Mogao je vidjeti s koliko ljubavlju su joj se obraćali. 

Jednog dana Silvijine oči su bile pune suza. 

“Sivija, što ti je danas? Vidim da si jako tužna”, konačno je skupio hrabrosti i upitao je. Ona je počela plakati i povjerila mu se:

“Jedan bogati trgovac me je zaprosio i moj otac je odobrio to vjenčanje. Ali on se meni ne sviđa, djeluje tako pun sebe. Stalno se hvali svojim bogatstvom kao da je to najvažnije na svijetu. Za njega osjećaji nisu važni. Ne želim razočarati roditelje, tako se raduju ovom vjenčanju. Nikada nisam vidjela moju majku veseliju. Zbog toga sam im rekla da mi se on sviđa, ali istina je skroz druga.”

“Ne trebaš se udati za njega ako nisi u to sigurna. Bila bi to najveća greška u tvom životu. Kada se vjenčaju dvije osobe ta je ljubav sveta i trebala bi trajati zauvijek. Ne postoji ništa ljepše na ovom svijetu. Da si ti moja mlada ja te ne bih nikada ostavio samu, obasuo bih te ljubavlju i pažnjom, ti bi bila moja zvijezda Danica…”, pobjegle su mu riječi iz usta. Primijetio je da ga je i djevojka uvijek gledala sa simpatijom, očigledno joj se sviđao. Inače ne bi sigurno bila uvijek uz njega dok je radio kod njih. 

Vjerovatno su Silvijini roditelji smatrali da bi s tim bogatim trgovcem mogla imati lak i imućan život i da bi bila uvijek sretna. Zbog toga su se veselili tom vjenčanju.

“Razgovaraj s njima “, posavjetovao ju je Mladen.

“Ne mogu, moja majka već sve sprema, sva rodbina i prijatelji su obaviješteni”, počela je plakati. Mladen joj je pomilovao kosu a ona mu se bacila u zagrljaj. Srećom da ih nije nitko vidio kako se ljube!

Iduće dane obadvoje su samo mislili jedno na drugo, zaljubljeni. Nastavila je njihova tajna ljubav. Ali Silvijine oči su bile sve tužnije i tužnije.   

Kako se približavao dan vjenčanja, Mladen joj je predložio da pobjegne s njim.        

“Doći ću sutra po tebe. U ovom trenutku nemam neki precizan plan, ali sigurno ćemo izgladiti stvari sa tvojim roditeljima. Razmislit ćemo polako kako poslije posložiti sve stvari na svoje mjesto. Sada je najvažnije izbjegnuti vjenčanje.”

Silvija je shvatila da je on bio u pravu.

“Slažem se sa tobom”, odgovorila mu je.

“Sutra oko sedam sati izađi ispred kuće, ja ću stići na konju.”

“Jedva čekam.” Na trenutak je nestala tuga iz njezinih očiju i kao da je prvi put Mladen u njima vidio sjaj sreće. Sada je bila još ljepša nego prije!

Kako su se dogovorili tako su i uradili. Mladen je stigao na svom konju a ona ga je nestrpljivo čekala sa naprtnjačom u ruci.

“Brzo, penji se.” Ona se popela na konja, zagrlila Mladena i tako je otpočeo njihov bijeg.

Ali nakon određenog puta konj je zapeo za granu i Silvija i Mladen su pali na zemlju.

                                                                                 Ne zna se kako se desilo i koliko je vremena od tada prošlo ali sada je Mladen koračao između oblaka. 

“Gdje sam? Kako sam završio ovdje?” pitao se. Oko sebe je vidio samo oblake i ptice. Zadnje čega se sjećao je bila Silvija i njihov pad sa konja. Nastavio je koračati teškim korakom i konačno je shvatio. Umro je i sada se nalazio u Raju. Ili bolje reći da je bio na putu prema Raju.

“Što li je bilo sa mojom djevojkom?” pitao se. Ptice su letjele oko njega, bilo ih je tako puno. Nije znao da je Raj pun ptica.

“Mladiću, što ti radiš ovdje?” upitala ga je jedna ptica mašući krilima.

“Mislim da me Gospodin poslao u Raj. Jesam li na pravom putu, možda mi Vi znate reći? Nisam do sada sreo niti jednu osobu, samo ptice.”

“Možda u Raju osobe postanu ptice”, proletjela mu je misao kroz glavu.

“Nije ovo Raj, mladiću. Ovo je, kao što vidiš, grad ptica. Raj je mnogo, mnogo daleko, odavde ne možeš stići.”

“Pa što da radim? Ne mogu se vratiti na Zemlju. Ako me Gospodin poslao ovdje sigurno je imao razlog za to”,odgovorio je Mladen.

Promatrao je malene zgrade ovog grada sa balkonima u obliku ptičjih gnijezda. Što je on trebao tu raditi? Bio je tako umoran. Još je imao i bolove u glavi od pada sa konja. I sigurno je koračao mnogo dok je tu stigao. U ovom trenutku želio je samo odmoriti se.

Stigle su i mnoge druge ptice i pozvale ga da se odmori. Pokazale su mu jedan oblak prekriven lišćem gdje se mogao ispružiti i odspavati.

“Poslije ćemo razgovarati, mladiću, prvo se odmori”, ptice su djelovale gostoprimljivo.

Mladen nije čekao da mu to dva puta ponove. Kako se ispružio na oblak, istog trenutka je zaspao. Kada je otklopio oči zijevajući, oko njega je bilo još više ptica. 

“Mladiću, možeš imati u nas povjerenja. Ako nam ispričaš svoju priču mi bi ti pokušali pomoći. Nisi prvi koji je došao ovdje.”

Tako je Mladen počeo pričati sve ono čega se sjećao mada nije vjerovao da bi mu ptice bile od pomoći. Silvija, njezin zaručnik kojeg ona nije željela, njihova tajna ljubav, pad sa konja. Nakon toga se čudom našao između oblaka i ptica.  

“Tko zna kako je Silvija, je li ona dobro?” pitao se. Misao da se već udala za bogatog trgovca  napunila mu je oči suzama. “Baš sam bio kukavica”, bio je ljut sam na sebe. “Nisam joj trebao predložiti bijeg. Kad bih mogao vratiti kazaljke unazad, drugačije bih uradio. Razgovarao bih sa njezinim roditeljima. Možda bi me saslušali i razumjeli”, vrtjele su mu se kroz glavu misli. “Ali sam tu mogućnost izgubio. Sada moram ostati ovdje među pticama”, tužno je zaključio.

U međuvremenu su ptice tiho razgovarale. 

“Što imaju pričati o meni, i tako mi ne mogu pomoći. Jedina korist od njih bi bila da mi pokažu put za Raj”, mislio je Mladen tužno.

“Mladiću, moramo otići do slavuja, on zna uvijek što treba uraditi u ovakvim slučajevima. Ali nam moraš reći točan dan, vrijeme i mjesto pada sa konja”, rekle su mu ptice ozbiljnim tonom glasa.

“Baš ste čudni ovdje! Što vam je važno je li bio jedan utorak ili srijeda, u tri ili sedam? Recite mi vi?!”, odgovorio im je Mladen.

“Važno je itekako, mladiću. Zato dobro razmisli prije nego što odgovoriš”, rekle su mu ptice.

Tako im je rekao sve što su željele znati.

“Dobro. Pričekaj ovdje, slavuj mora izračunati, on je odličan matematičar. U međuvremenu se ti još malo odmori.”

“Kakve veze sada ima matematika?”, mislio je Mladen začuđeno.

Nakon par sati ptice su se vratile i počele ga pozdravljati.

“Čuvaj se. I idući put pazi da budeš mudriji.” Čuo je kako govore da treba napraviti dva kruga i i jednu trećinu u suprotnom smjeru od kazaljki na satu.

“Svašta”, Mladen je bio sve više iznenađen.

U tom trenutku grad ptica se počeo brzo okretati oko planete. Točno dva kruga i jednu trećinu u suprotnom smjeru kazaljki na satu.

Mladen se ponovno našao u vrtu sa Silvijom.

“Odlučio sam te zaprositi. Objasnit ću situaciju tvojima”, rekao je Mladen djevojci.

“Ali neće to sigurno odobriti. Oni misle da ja volim onog anipatičnog trgovca.”

“Vidjet ćeš da će shvatiti. U svakom slučaju vrijedi pokušati, zar ne?”

“Imaš pravo”, odgovorila mu je.

Dan poslije Mladen se pojavio kod Silvijinih roditelja sa prstenom u ruci.

“Gospođo i gospodine Marić, ja volim vašu kćerku više nego ikoga na ovome svijetu. Molio bih vas da mi dozvolite njenu ruku.”

“Ali ona je već zauzeta! Za koji dan se udaje, zar ti nije rekla?” upitali su začuđeni roditelji.

“Znam sve. Ona njega ne voli, voli mene. Vidite li vi kako su tužne njezine oči kada se priča o vjenčanju. A kada je sa mnom, njezine oči postanu kao dvije zvijezde što sjaje na nebu. Ja ću je voljeti cijelog života, neće joj nikada ništa nedostajati, obećavam vam. Vi mene dobro poznajete i znate koliki sam radnik. Ovim rukama ću napraviti kuću za nas dvoje, izraditi namještaj, vodit ću brigu o našem vrtu. Pomagat ću joj u kućanskim poslovima i oko odgajanja djece. Možda ovaj prsten nije tako skupocjen kao onaj što joj je ponudio trgovac. Ali na vama je da odlučite. Ako ne odobrite, ja ću poštovati vašu odluku. Znate, i ja sam kao i vi od starih običaja. Sigurno vi znate koji je bolji izbor za vašu kćerku. Razmislite do sutra, pa mi recite.”

Sljedeći dan, kao po dogovoru, Mladen se vratio kod Silvijinih roditelja sa nadom u očima.

“Moj Mladene, imaš pravo, ti ćeš biti naš zet. Ti si pravi momak za našu kćer. Mi želimo vidjeti uvijek sjaj u njezinim očima”, ohrabrili su ga.

Sljedeći mjesec je bilo vjenčanje. Bili su pozvani mnogi sumještani. Jedno jato ptica je sa visine promatralo ceremoniju.

“Silvija, meni se čini da sam već negdje vidio ove ptice ali se ne mogu nikako sjetiti gdje”, rekao joj je mladoženja.

“Pa ptice su sve iste, ha, ha, dragi”, odgovorila mu je ona veselo.

Živjeli su sretno cijeli život. Čuli su da se oženio i bogati trgovac. Sa drugom, naravno.