Ne sudite mi pjesme!
Pjesme nisu krive!
One k'o žiže svijetle moje noći,
one su suze što cakle mi oči;
one k'o tajne u polusnu žive.
Ne sudite mi pjesme!
Pjesme nisu krive!
Sudite meni!
Ja glogova sam grana,
puna sam trnja, zavoja i rana;
umorna ptica na sredini puta
dok, slomljenih krila, moja lađa pluta,
a more mlačno, huda pretkazanja;
u krletci još duša umorna mi sanja…
Ne sudite mi pjesme!
Pjesme nisu krive!
Kao školjke čvrsto stisnule se, svjesne
da bisernice nisu,
male su i sive,
pa, uzdišuć' zdvojno,
život smjerno žive.
Ne sudite mi pjesme!
Pjesme nisu krive!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.