Kolumne

utorak, 13. prosinca 2022.

Mario Kovač | Besmisleno

Ti i ja nismo toliko različiti. Zapravo smo vrlo slični. I ti uništavaš ono što te hrani. Tvoja rasa se voli širiti i osvajati nova područja, a kao posljedica toga, tvoj svijet umire. Ja se, s druge strane, širim tvojim tijelom i hranim tvojim organima, i to će na koncu biti uzrokom tvoje smrti. Ubit ću te jer i ja moram jesti.


Ti misliš da sam zlo. Ali, kad umreš, ja neću kao parazit prijeći na drugoga. Umrijet ću s tobom. Toliko te poštujem. 


Vjeruješ da sam bezumna pošast. Ali i ja strahujem od smrti. Pitam se ima li života nakon smrti za biće poput mene.


Tebe tješe tvoji najbliži, a mene nitko.


Bojim se...


"Profesore, nažalost imam loše vijesti."

"Ah...pa recite, nemojte me držati u neizvjesnosti."

"Karcinom. U zadnjem je stadiju. Inoperabilan."


Tajac.


"Koliko mi ostaje?"

"Teško je reći. U najboljem slučaju, nekoliko mjeseci."


Koračajući prema kući, profesor je razmišljao o ironiji života.


Pa to je gotovo smiješno. Svaki dan dobri ljudi umiru od gladi, zli moćnici umiru blago u snu, a mene, intelektualca, će ubiti nešto tako besmisleno.




Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.