Milan Drašković | Crni mozaik - Potonuće

 

Unutrašnji Bog, uzdah pred ogledalom,

drhtavih krila krik usred gorke vode,

ples lažljivaca što hoće da pohode

darove vatre beživotnom obalom.

Kad se istakne crn steg za brod što tone,

dođe trenutak za snove u tamnici –

izložbu ptica na vrletnoj litici,

igru delfina sred neprozirne pene.

Zov ljubavnika zapletenih u granju,

pesma anđela u tom krilatom hramu,

dok te opija gorki med te ljubavi.

Pun ožiljaka, sav u tamnom smirenju,

u kući senki utonućeš u čamu,

dana devetog – kad voda sve poplavi.