Marica Žanetić Malenica | Da sam ostala

Zima je, predbožićno vrijeme. Tramvaj četvorka dovozi me do Zrinjevca. Pažljivo hodam mjestimično zaleđenom Praškom ulicom. Prohladno je. Obično u ovo doba godine ne izlazim iz hlača, samo ih mijenjam ovisno o prigodi. A večeras sam u suknji. Jesam li imala valjan razlog da po snijegu doputujem autobusom iz Splita, obučem suknju i novi vuneni set, nakapam se parfemom za posebne prigode?! Dok se sitnim koracima približavam hotelu Palace, a dah mi se ledi u nagovještaju kristalno hladne noći, još jednom u mislima oživljavam razgovor s prijateljicom iz Sarajeva od prije nekoliko mjeseci.

„Znaš koga sam vidjela na proslavi mature?“

„Ne znam, ti ćeš mi reći“, s osmijehom odgovaram Branki, koja me sva uzbuđena nazvala tog lipanjskog nedjeljnog jutra.

„Mladena!“

„Misliš na Mladena iz osnovne, onog što je s majkom i bratom stanovao blizu tebe?“

„Da, na njega mislim, onog što je bio zaljubljen u tebe, to si zaboravila spomenuti“, sada se ona značajno smije.

„I? Kakav je? Je li prepoznatljiv?“

„Pa, zapravo sam ga po glasu prepoznala, dosta se promijenio... pitao je za tebe, dala sam mu tvoj mail, rekao je da će ti se javiti.“

„Živi li još u Parizu?“

„Živi, ali dosta putuje, posao ga vodi i u ove naše krajeve. Dok mu je majka bila živa, češće je dolazio i u Sarajevo, sada možda jednom godišnje.“

„O čemu ste pričali?“

„Onako, uopćeno. Najviše o tebi. Rekao je: ‘Ko zna šta bi bilo da je ostala u Sarajevu?!’“

Nekoliko dana poslije stigla mi je poruka. Čitam rečenice koje potvrđuju razgovor vođen s Brankom. Šalje mi sliku i kaže da bi volio i on mene vidjeti, barem na slici.

Stojim ispred ekrana skanjujući se otvoriti fotku u prilogu. Htjela bih što dulje sačuvati lik dvadesetogodišnjeg mladića kojega pamtim od našeg zadnjeg susreta prije četiri desetljeća. A onda se pogledam, oči u oči, s proćelavim čovjekom u šezdesetima, pokraj kojega bih zasigurno na ulici prošla bez zaustavljanja. Osjećam neko čudno uzbuđenje, postajem svjesna protoka vremena, zapravo naše prolaznosti u njemu. Hoću li mu poslati svoju sliku ili mu ostaviti netaknutu čaroliju pa da u sjećanju i nadalje nosi lik koji mu je tako davno, još u osnovnoj školi, bio drag, na onaj pubertetski smušen, ali iskren način kako samo prve ljubavi znaju biti?!

Nisam je poslala. Odgovorila sam kratko: „Dođi me vidjeti!“

I došao je. Njega je u Zagreb doveo posao i znatiželja, mene samo znatiželja. I sada smo tu, jedno drugome na domak pogleda i dodira, četrdeset godina poslije.

Otvaram vrata hotelske kavane. Vidim ga u kutu, sjedi u fotelji. Imam početnu prednost. Gleda u mene, ne reagira. A onda sam se nasmiješila i obrisala vrijeme s lica.

Ustao je, prilazi mi. Pozdravljamo se kao stari znanci, što i jesmo – i stari, i znanci. Gledamo se onim flashback pogledom. Ne znam što on vidi, ja dječaka s kojim sam išla u osnovnu školu i svakodnevno se viđala, a potom studenta prava, što je bio kada smo se posljednji put sreli na nekom sarajevskom plesnjaku. Razvezao je tada drečavu žutu kravatu i dao mi je. Za sjećanje. Nije tih sedamdesetih prošloga stoljeća bilo mobitela, nismo se više ni vidjeli ni čuli. Tek sam preko Branke tu i tamo dobivala poneku informaciju, a onda je i taj izvor presušio.

Premještamo se u susjednu prostoriju kako bismo, prvi put u životu, zajedno večerali. Između sljedova ispovijedamo se, naizmjenice, a blagi osmijesi ne silaze nam s lica. Učestalo mi izgovara ime, naglašeno i značajno, kao da je u njemu pohranjen jedan zaseban, nikad ostvaren odnos, izdvojen od života koji smo vodili svatko na svoj način. Doznala sam da je bio oženjen kolegicom sa studija te je s njom potom otišao u Pariz kao zastupnik jedne velike sarajevske tvrtke. Bilo je to prije onog bezumnog rata na ovim prostorima na koje se nije poželio vratiti ni onda kada više nije radio ono zbog čega je otišao. Dobio je sina, razveo se... Sada je u vezi s dvadeset godina mlađom Francuskinjom koja radi u Luxembourgu pa žive na dvije adrese. Sin studira... s njima je... prva se žena vratila u Sarajevo.

Šećemo Ilicom pa opet sjedamo u kafić na otvorenom tražeći grijalicu u blizini i, obvezno, dekicu za noge. Svečarski ugođaj oko nas i u nama.

„Sjećaš li se Miroslava, uvijek se crvenio u licu?“

„Naravno, čak smo se i sreli prije nekoliko godina. A sjećaš li se ti Omera?“ pitam.

„Kojeg Omera? Taj mora da je iš'o s tobom do četvrtog osnovne... Nas dvoje bili smo u istom razredu od petog do osmog...“

I tako, do kasno u noć nabrajamo drugare iz osmoga dva o kojima više gotovo ništa ne znamo.

Duboko je zanoćilo pa hvatam sedamnaesticu koja me s Trga vozi do kćerina stana. Moli me da ostanem i sutra kako bismo se još malo družili jer tko zna kad ćemo se i hoćemo li se opet vidjeti. Pristajem. I sutra se nalazimo predvečer, odlazimo pod šator na Trgu i uzimamo kobasice i kuhano vino. Okus klinčića i cimeta miješa se s okusom prošlosti.

U nekoliko sati razgovora, tijekom dvije zimske noći, stalo je proljeće, ljeto i početak jeseni naših života koji se četrdeset godina nisu ni sreli ni dotakli. Možda tek u mislima, više njegovim nego mojima.

„Da si ostala u Sarajevu...“, reče spuštajući mi nježno na obraze oproštajne poljupce.

Mašemo si prepoznatljivim osmijesima. Dok se vozim tih desetak stanica, opet prizivam dječaka koji me je redovito zvao na svoje rođendane. A ja, onako sramežljiva kakva sam bila, crvenjela bih se poput jabuke kada bi njegova majka, markantna crnka oštrih crta lica, otvarala vrata. Udovica, koja je nastojala sve pružiti svojim sinovima i bdjela nad njima poput kopca, pomno bi me pogledala i ljubazno se nasmiješila dok me uvodila u dnevni prostor spreman za rođendansko slavlje njezina prvijenca. I tako četiri godine zaredom, sve dok se nakon prvog razreda gimnazije nisam preselila s obitelji u Split.

„Da sam ostala u Sarajevu, danas bih, možda, živjela u Parizu“, pomislih. „Ali sutra se, zasigurno, vraćam u Split!“