noćas se ritnuo pariz u krug oko stabala magnetskog priziva očiju,
zelenim vlatima vidajući bore snova;
slatko od dinje uteklo je u neke nenadane suze ni nalik kišnom danu na pomolu tropa. putovnica iz prošlog vijeka izvela nas je na sunce dok mi iz nesesera vadimo kastanjete nekih davnih putovanja,
umjesto kišobrana,
da zaplešu sjene na balkonu ponad seine.
nije nezgodno ni na mostu gdje se račvaju
umijeće, dizajn, potreba i mogućnost.
sve smo ponijeli za svaki slučaj u prtljazi za nuždu, samo treba kopati, još koji dan da prekopamo, inače sve je tu, sve što treba
kada me pogledaš u grožđe
koje nezaustavljivo istječe u krilo gdje nam
se nekad sramio zagrljaj
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.