Prije dvadeset godina, sve je još bila stvar kolektiviteta, vjere u moć grupe ljudi, a
noć je bila kao još uvijek svjež izborni plakat na tupoj banderi.
Ružičaste sobe sjajile su od mirisa i boje, i čudni ljudi oko tebe spajali su slogane.
Trebalo je početi novo doba, čistile su se ulice prvog dana, svi blijedoplavi listići i
sve zamršene konfete spojene u velikog zmaja. On će gutati zrak i ljude, a godine koje
slijede pretvorit će se u bezumno kretanje bez plana i kroja. U veliku crnu rupu padaju
slike probuđenih feminističkih silikona, cesta se nadimlje kao tijesto, po njoj plešu cipelice
otpuštenog baletana. I nakon svega, igraju se djeca u digitalnom svijetu, putuju zamrznuti
anđeli na rub svijeta, na početak krova, onog koji nosi kuću, od papira i drva, otvorenu, koja
se ipak tako brzo zagrije, u samo dvadeset minuta. Vječnih kao dvadeset suludih godina.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.