Stanko Ivanković | Kliker

1.

Nekoliko od starosti pocrnjelih, napuklih, okrhnutih kamenih grobnih pokrova i iznakrivljivanih nadgrobnih spomenika s jedva razumljivim pismenima, zaraslih u travu i neodržavan ružičnjak, bilo je šljunčanim pristupom odvojeno od jednokatne kamene župne kuće i mjesne crkve  u kojima je živio i bogoslužio  don Ilija, u selu jednostavno zvan pop. Seoske babe čudno bi se cerekale jedna drugoj spominjući popa.

Ono što sam ja znao samo je to da je bio strog vjeroučitelj, o čemu su ponekad svjedočile i naše dječje pocrvenjele uši kad nešto iz katekizma ne bismo znali onako kako je trebalo. Isto tako sam više volio slušati zvuke harmonija skriven ispod škripavog poda balature pored ulaznih crkvenih vrata, nego s ostalom djecom čerupati raspuknut nar iz doca sa stražnje strane božjeg hrama nakon vjeronauka.

Pedale starog glazbala, ravnomjerno pritiskane ulaštenim crnim popovim cipelama, šuštale su u svom kratkom hodu, a mjehovi teško disali, dok su ispod prstiju don Ilije vijugale Bachove čudne vitičaste zvučne slikarije razliježući se crkvom, koju je šarena svjetlost nadolazeće večeri prosijavala kroz čestice ustajale prašine u golemom volumenu praznog prostora, bojajuči ga neobičnim koloracijama vitraja padajući iskosa na bočne oltare i sliku svetog Mihajla što se bori s aždajom.

Baš kao i ja, svi drugi dječaci mog uzrasta bili su ministranti još od vremena kad smo kako valja naučili čitati i pisati. Te nas je zapadalo jednoga po jednoga, svaki tjedan drugog, ranim jutrom prije škole ministrirati na latinskom. Tekst u formi dramskog dijaloga pop nam je prethodno pažljivo izdiktirao, a mi u notes zapisali, razgovijetno ga čitajući u za to predviđenom trenutku svete mise, a ne razumijevajući ni jedne jedine „vražje riječi“.

Mijenjalo se kasnije i ministriranje. Latinski je zamijenjen hrvatskim jezikom, a mi smo konačno razumjeli ono što izgovaramo. Mijenjali smo se i mi. Iz dječaka u momčiće na pragu puberteta, pa u tinejdžere. Mijenjao se dakako i naš strogi pop. Iako ne bitno onoliko koliko smo se mijenjali mi. Njegova uspravna vitka figura se usprkos vremenu doimala jednako u crnom službenom svećeničkom odijelu s krutim bijelim okovratnikom. Da mu dob izdajnički nije naglašavala posve sijeda kosa, sredinom tjemena sve rjeđa, reklo bi se da je don Ilija još mladić.

Mi ministranti nadrastali smo svoje halje. Odijevali veće, a boje oprave svejedno su se mijenjale prema liturgijskom periodu i obredu: od bijele, crvene, zelene do ljubičaste koja se posebno isticala u danima kakve sahrane u mjestu. Na sprovode i sve ono oko njih nisam se nikada navikao, bez obzira na to što sam često pred pogrebnom povorkom od crkve do otvorene grobne jame nosio kitnjasto izrezbaren križ na dugoj motki.

Ukopi po pravilu bijahu u kasnim popodnevnim satima kad je i za vedra dana čitav ambijent, zbog izrazito crvenoljubičastih nebesa, nalikovao scenografiji sudnjeg dana. A u kišnim i tmurnim, oblačnim sprovodnim popodnevima, sam u nosnicama, uz jak miris u kandilu sagorjelog tamjana, osjećao neodagnjivo sveprisutni memljivi zadah smrti...

Često su to bili ukopi u takozvanu bratimsku grobnicu u koju se nikada nisu spuštali drveni lijesovi, već bi se iz crkvenog sanduka mrtvac umotan u bijelo platno spuštao u dubinu vlažne betonske pocrnjele rupe, na dnu koje se svaki put mogla vidjeti gomila čudno razasutih ljudskih kostiju i lubanja, koje ponekad još nisu bile posve ispražnjene od crva i koječega drugoga djelovanjem vremena od posljednjeg ukopa.

U mojim razrogačenim i uplašenim očima ostajali su dugo dana potom fotografski precizno zabilježeni i drugi, dolje rastureni gnjecavi čudno obojeni ostaci i materijali, koji mi noćima nakon toga nisu dali da zaspim, već sam se praćen mučnim priviđenjima budio znojan i unezvijeren. Čak dugo vremena kasnije, kao odrastao, sanjao sam kako tumaram zagasito maslinasto modrim vlažnim sumracima, nepoznatim kojekakvim šumskim stazama i besputnim prohodima, izbijajući naglo na neko pusto grobljansko mjesto, prepuno polusrušene, provaljene i zloslutne arhitekture iz koje se osjećao suh i prašinast vonj.

2.

Uskoro smo i mi ministranti doznali iz prve ruke da pop nešto nije dobrog zdravlja. Pobolijeva već neko vrijeme, pa nas je zamolio, s obzirom na to da nema svoje posluge, da svaki od nas po tjedan dana, svaku noć provede u njegovu župnom stanu, kao moguća pripomoć u slučaju da mu naglo bude lošije.

Iako se radilo o ljubaznoj zamolbi, oko toga nije bilo rasprave, pa smo se počeli redati na noćnim dežurstvima u staroj župnoj, kamenoj kući pored crkve, uz prastaro groblje obraslo mahovinom i šipražjem ružičnjaka.

Posljednje od sedam noći mog dežuranja u popovoj kući, puhnula je bura. Držeći baterijsku svjetiljku čiji je slabašan svjetlosni snop jedva probijao tamu vedrog neba bez mjeseca, prošao sam pored zida u crkveno dvorište bez kapije. Ma, da sam tuda prošao i tisuću puta, zdesna, gdje su ležale pljesnive, tamnosive kamene grobne ploče djelomično obrasle mahovinom i uokvirene trnovitim žbunjem divlje ruže, svaki put bi mi vrat i obraz liznuo svilen, studen dodir. A kosa, kovrčava i tvrda poput fine bakrene žice, krenula bi se izravnati i uspraviti na glavi punoj unaprijed stvorenih doživljaja. Tom osjećaju naprosto nije bilo ni lijeka, ni pomoći.

Još nekoliko žurnih koraka i svećenik, već u pidžami, otvarao je teška, zasunima i čvrstim okovom osigurana vrata svog stana, propuštajući me unutra.

– Nemoj Stevo... – Brkajući ime Stanko s tim jedva nalik mome i očigledno lošeg raspoloženja, jetko dodade: – Nemoj preglasno puštati televiziju. Sinoć me nekoliko puta budila ta buka i galama dolje!

– Neću. Oprostite.

– E nećeš. – Promrmljavši sebi u bradu, prijekorno krenu lijevo-desno sijedom, razbarušenom, proćelavom, mrzovoljnom glavom i nečujno, s papučama na nogama, nestade u krivini hladnog, kamenog stubišta na katu, gdje se, točno iznad župnog ureda s mnoštvom knjiga na policama oko pisaćeg stola te velikim raspelom na jednom zidu, nalazila njegova spavaća soba. Te dvije prostorije dijelio je strop od ožbukane trske, što dakako nije predstavljalo naročito dobru zvučnu izolaciju.

Jedan kut ureda krasila je golema, u crnu boju visokog sjaja lakirana drvena kutija na vitkim nogama iz koje bi, kad joj se zglobna ispolirana vrata otvore, izranjao za tadašnje prilike velik ekran crno-bijelog televizora.

Ne trudeći se pretjerano savjesno sačekati da se uvjerim kako je gore Ilija legao u svoju postelju, nestrpljivo sam upalio, kao i svih prethodnih šest večeri, uređaj na kojem je za nešto malo više od pola minute, koliko je katodnoj cijevi trebalo da se zagrije, izronio najavni kadar igranog filma.

Domaći.

Primijetih to osluškujući kako vani u dvorištu sve luđi vjetar raznosi pootpadalo suho lišće, prevrće razne stvari i predmete, mlateći granama visokih palmi i golom krošnjom smokve. Sve to bijaše samo znakovita zvučna uvertira u kojoj ni slutio nisam što me još sve čeka ove noći.

3.

Neobrijan, snažan, sredovječan seljak s do obrva nabijenim iznošenim šeširom na glavi, nogu pred nogu, korača uskom izlokanom stazom kroz proljetni šumski krajolik. Konj natovaren vrećama, vođen za ular, klopara za šeširdžijom oprezno birajući gdje će stati na skliskom tlu. Idu prema staroj, oronuloj brvnari – vodenici na potoku.

Sredinu ekrana velikim najavnim bijelim slovima presijeca naslov meni posve nepoznatog filma: LEPTIRICA.

Ubrzo više nisam bio pred televizorom, već u filmu samom. Postajao sam sve manje svjestan mahnitanja bure vani, kao uostalom i cijelog ambijenta u kojem sam se zatekao.

Najednom me odozgo trznuše dva tupa udarca. Shvativši upozorenje, smanjih ton za recku...

Film se odmotavao. Više zbog njegove radnje nego zbog hladnoće velike kuće, skutrio sam se pored nemoćne grijalice na tapeciranoj fotelji od vitičastog drveta. S vratom među ramenima i sve napetiji, upijao sam s ekrana derutan interijer vodenice, slabo osvijetljen žiškom treperave svijeće i pun dubokih, tamnih sjena. Njime je povremeno promicao pospan, zaprašen i odrpan mlinar, baveći se svojim poslom. Pustinjačku, šumsku atmosferu oko mlina povremeno bi prolomio sablasni urlik bukavca.

Iz nejasne tame vanjskog prostora, kroz pukotinu na daščanom zidu, mirno i dugo motre tamne oči ispod gustih, širokih obrva. Lice se činilo obraslo čekinjastom dlakom i nije slutilo na dobro. Ono što je potom uslijedilo bio je koloplet neviđenih, onostranih prizora: maljave nadlanice i dugi, neobično vitki, gotovo ženski prsti s oštrim noktima. Pa bijeli očnjaci, urlici, krici i lepet krila noćnih ptica. Priklani vodeničar, uplašeni seljaci, mladi i siromašni Strahinja, te anđeoska prilika prelijepe pastirice Radojke u bijelom.

Pojavi se i seoski šeret-pop, pa stogodišnja baka, gluha poput topa, koja jedina zna za zaboravljeni grob nekog Save Savanovića u okolnim šumarcima. Pa opet: nemiran i kao noć vran pastuh, glogov kolac i raspukla rupa pod njegovim zašiljenim vrhom nasred iskopanog, natrulog sanduka. I najednom, majušne bijele leptirice odlepršaše kroz tu rupu, usprkos bezuspješnom nastojanju okupljenog društva da ih uhvati. Svileno bijeli, treperavi leptirić izmače... Pobježe i nestade nepredvidljivom putanjom u proljetnom krajobrazu.

Posve razbuđen radnjom prvog jugoslavenskog horor filma, usprkos kasnom noćnom satu, opčinjeno sam se i oprezno nastavio šuljati za titravim pokretnim slikama, poluotvorenih usta, glave zavučene među ramena.

Nakon napornog i uzbudljivog dana, opet je na ekranu bila noć. Nakon potrage za avetinjom, neuspjele prosidbe i krađe nevjeste uoči vjenčanja, umorni i podnapiti svatovi pozaspali su pod krošnjama šljiva na ledini uokolo siromašne, stare kuće pokrivene slamom.

Obazirući se, mladoženja hitro šmugnu unutra pored na drvenom pragu zadrijemale babe, čuvarice nevjeste, pa kleknu kraj ležaja usnule djevojke. Žudnim pogledom upija i miluje bajnu priliku u bijelom, a ruka mu oklijevajući krenu prema gumbima. Jednog po jednog, kao birajući, stade ih otpinjati, a potom nježno razmicaše sitnim vezom prošarano platno.

Nijemo, u isti tren, kriknusmo obojica. Ja ovdje, on tamo!

U krupnom planu, s neopisivim užasom, bolom i očajnom nevjericom, Strahinja je gledao posred grudi svoje dragane – u crnu, krvavo gnjecavu razvalinu od glogova kolca... Nemoćan, tražeći odgovor, refleksno joj pogleda u lice.

U dugom hipnotičkom trenutku režijskog postupka, spazi kako na tom licu prvo sporo trepnuše, pa se staše podizati vjeđe. Ispod njih ga, kao potvrda užasa, dočekaše dva podrugljiva, sladostrasno zla oka. U istom trenu blagi, sneni smiješak pretvori se u zluradu nakazu od usana, pokazavši duge, poput čavala šiljate i iskrivljene zube.

Ugledavši to i konačno shvativši jezivu istinu, on glasno vrisnu. Kao oprugom izbačen skoči na noge čija su se koljena tresla kao prut, pa nagne bježati koliko god su ga nosile.

U udobnoj stolici od vitičastog drveta, bordo plišem tapeciranoj, tek nešto malo manje prestravljen od Strahinje, pratio sam zadnje kadrove filma kroz ovlaš razmaknute prste.

On, sad već posve lud od straha, šipći niz padinu pašnjaka obasjanu sjajem punog mjeseca. Bježi kroz vododerine, jaruge i šumarak, preko potoka, zapinje o kamenje i korijenje na izmaku snaga.

Ona – lica neočekivano crnog i obraslog u rijetku dlaku, u dugoj bijeloj svadbenoj haljini što na mjesečini vijori za njom – histeričnim hihotom kao britvom sječe usnulu tišinu noći. Jaše mu na ramenima, strastveno i pomamno zabacuje glavu naprijed-natrag, te vitla dugom, posve bijelom kosom, nesmiljeno tjerajući momka u sve bješnji trk i bezglavo, smrtonosno glavinjanje.

4

Film završava istom scenom, dok se ekranom nižu tekstualni produkcijski podaci.

Još nekoliko trenutaka, pod snažnim dojmom viđenog, ostao sam u fotelji od kovrčave kuhane orahovine, dok je JRT svirala odjavnu špicu programa za taj dan.

Ugasih televizor.

Ugasih i svjetlo u uredu.

Prepun utisaka, tiho i oprezno, ne znajući od čega više strepim – da trapavim korakom ne probudim popa ili da svakog trena ugledam neku od maločas vidljivih utvara Radojke – zastadoh sa škiljavom svjetiljkom u podnožju stepeništa. Što bi me više kosnulo da sad ugledam? Pomamno zla, paklena ili eterična, nevina i nježna prikaza pastirice u bijelom što promače zakutkom kuće?

Inspirirani tom mogućnošću, u meni uskrsnuše nikad posve zaboravljeni detalji sjećanja iz ranog djetinjstva. Ispovjedni razgovori odraslih, logikom neobjašnjivi, a u čiju su se istinitost kleli svim svecima, Bogom, zdravljem, djecom i životom. Priče o kućama u kojima se čuju ili vide fenomeni posve u suprotnosti s dokazivim fizikalnim zakonima. Iskustva iz gluhih noćnih sati. Ponekad bučne, ponekad bezglasne manifestacije iza kojih ostaju ozbiljni, dotad neprisutni, čudni i sumnjivi fizički tragovi... Ono o čemu se pričalo sličnih zimskih večeri i ranih noći, uz vatru čađavog komina ili štednjaka, dok u njima pucketaju, varniče i sagorijevaju cjepanice, a uokolo društvo, u uho pretvoreno, više vjeruje nego što sumnja u ono što susjed gotovo u povjerenju govori.

Oprezno krenuh stepeništem osvjetljavajući hladne kamene stube zadnjim ostacima struje u džepnoj svjetiljci, jer je žarulja na visokom stropu zavojitog tunela stubišta, ko za vraga, baš u tom dijelu kuće pregorjela ima već nekoliko dana.

Uzan hodnik na katu također prođoh slijedeći treperavi snop svjetla, kao tat, gotovo na prstima, očekujući kako će svakog trena podamnom škripnuti daska. Svih ovih sedam noći imao sam dojam da pop nikad ne spava, već spremno osluškuje i najtiše zvuke.

Pritisnuh kvaku i odškrinuh vrata svoje sobe. Rotirajućim prekidačem upalih škiljavu žarulju koja je tu čudnu prostoriju i njezin oskudni inventar obojila mutnom žuto-narančastom svjetlošću. Željezni bijeli krevet, nalik bolničkom, prozor na čijem se tamnom staklu zrcalio moj oprezni lik, kartonska kutija puna raznobojnih kuglica za božićnu jelku i stari prašnjavi polucilindar šešir na njoj, bilo je sve što se tamo, u prilično velikoj praznoj prostoriji, moglo vidjeti.

Najradije bih bio ostavio upaljenu tu mutnu žarulju da gori svu noć. Ali pomisao da će pop možda ispod vrata vidjeti tanku svijetlu liniju na crnoj pozadini hodnika i zanovijetati kako se struja nepotrebno troši, natjera me da je utrnem. Budući da je hladni volumen velike kamene kuće odmah usisao prethodno akumuliranu mrvicu topline od električne grijalice s mog tijela, brzo svukoh traperice pa džemper sa sebe, odloživši ih kako bilo na kutiju s nakitom za bor, oborivši s nje zaboravljeni polucilindar.

Zavukoh se sav pod teški jorgan što je mirisao na davne nekakve dane i sretnija vremena ove nadrealistične kuće.

Huk i zvižduci snažnih naleta bure vani, a glogovi koci, dugi šiljati iskrivljeni zubi onostranih bića, krici iz tamnih šuma, crni konji, trošne vodenice, čudni leptirići i pastirica u bijelom u meni, pod teškim pokrivačem, nisu dali zaspati. Isprva samo što nisam cvokotao zubima od hladnoće i svega toga. Zora se činila bolno dalekom, kao da će doći tek za godinu dana. Na tren bih provirivao ispod poput brijega teškog, neučinkovitog pokrivača u tamu sobe. Udahnuvši svježeg zraka, brže-bolje bih se kao kornjača pod oklop povlačio unutra, ne nalazeći ondje sigurna zaklona ni od studeni, ni od čudesa s onoga svijeta.

Ali, kao što to obično biva, a da čovjek ni ne zna, zaspao sam vrpoljeći se. Koliko sam spavao, ne znam.

U jednom trenu svaka mi se dlačica na mršavom tijelu naježi od iznenadnog osjeta. Krevet, polagano, kao da neće, krenu sa svog mjesta. Prenut, izdancima prisutne svijesti ne vjerujući, shvatih da se ipak miče po daščanom podu sobe, stvarajući tvrd, hrapav zvuk struganja.

Koliko je potrajalo, nisam siguran. Znam da je ležaj najednom samo stao i da sam se u njemu pod pokrivačem tresao kao prut, ni ne pomišljajući nosom promoliti.

I kad se sve konačno smirilo i prestalo, a muk potrajao, čuh – otvoriše se vrata sobe.

– Što je to zaboga, mali?! Koji se to vrag ovdje događa? Je li?.. Što je to? – začuh otud poznat strog, ali ovaj put nekako obazriv glas.

– Ne znam – trebalo mi je vremena da promucam dok sam se, drhteći i cvokoćući zubima, nevoljko, s očima velikim poput krafni, sporo izvlačio ispod pokrivača na nesigurne noge.

Ne vjerujući očima, krevet iz kojeg ustah više doista nije bio na svom prijašnjem mjestu. Podnožjem je dodirivao suprotni, južni zid sobe, gdje se i zaustavio.

– Zašto si micao krevet u ovo doba noći, Bog te ne ubio?! – sad viknu glasnije i nadalje srdit, razbarušeni pop. – Što ti je, zaboga, da ovoliku buku stvaraš u ovo doba? Je li, nesretniče?!

Ništa ne rekoh.

U nekoliko nesigurnih koraka priđoh, sada već par metara od kreveta udaljenoj kutiji ukrasnih kuglica. S nje, gdje sam ih sinoć lijegajući ostavio, zgrabih traperice...

Vani je još vladala noć.

Noga nikako nije htjela u nogavice hlača, a iz njihova nitnom učvršćena džepa ispade živo zelen, šaren kliker.

Frnja stakleno, tupo kucnu o dasku. Zastade i, kao da neće, pokrenu se i poče lagano kotrljati prema krevetu.

Obojica, bez riječi, kao hipnotizirani, upratismo  staklenu kuglicu.

U trenutku kad je, nekim neobjašnjivim magnetizmom pokrenuta, promicala pored kreveta, spazismo male metalne kotačiće na kraju njegovih nogu.

Upitno se pogledasmo, u trenu shvativši kako je pod strm i da je kuća, čini se, nakrivo.