Kamene su kiše lile one noći,
osjećaja mojih skamenivši krila
pa ne spoznah svjetlo u srca sljepoći
koje treptajima oka si palila.
Pješčani sat sreće pun kamenih kapi
curi i ljepotu iz sjećanja krade
dok more praznine među nama zjapi
skrivajući jedra potonule nade.
Kad sve što smo mogli, ali nismo smjeli
proguta vremena nezasito ždrijelo,
uspomene stijeg izvjesit će bijeli.
Ako san mi vrati skladno tvoje tijelo
kao cvijet s leptirom sa mnom neka diše
i čuva me grešnog od kamene kiše.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.