Kitana Žižić | Da rata ne bude

Kad sam bila u godinama 

Njedara punih čežnje

Ležala sam često noću na plaži

Pogleda uperena u daleku modrinu.

Zvijezde su trepereći

Odašiljale obećanja

Koja su u meni poprimala obrise

Sve jasnije želje.

Ljubav je bila na prvom, drugom, trećem

i svim mjestima redom,

Ljubav u svim oblicima,

Ljubav s mnogim licima,

Poznatim i sanjanim,

Ali uvijek s prepoznatljivim licem ljubavi.

Onda su došli užurbaniji dani.

Vremena za noćno izležavanje na pijesku

S pogledom u beskraj neba 

Bilo je sve manje.

Pogled je birao bliže mete

A svaku je brižno trebalo pazit

Jer su se njedra punila strahom

Za voljene i bližnje.

Užurbani dani su se nastavili

Ali izmijenjenog pogleda

Koji se sve više okretao unazad

Za voljenima koji su nas napuštali.

U smanjivanju dragog svijeta

I karotide su se izokrenule

Od neprestanog okretanja nazad – naprijed,

Naprijed – nazad.

Ovi današnji kad ih je sve manje 

Na mom putu

U borbi za životom, koji je sve 

Sličniji preživljavanju,

Pogled se okreće svjetlu 

U očima unuka.

Ljubav iznova pobjeđuje

Zvijezde s neba namiguju

Sunce se jutrima rađa.

„Samo da rata ne bude!“* __________________________________________________

*Đorđe Balašević