Još te vidim majko uz prag taj daleki,
sudbinom ovom što nam susret priječi.
A tako bih ti pošla u zagrljaj meki,
jer on kaže više od svih ovih riječi.
Pa da onda skupa prošetamo lako,
kroz ulice znane rodnoga mi grada.
Zvon sa Katedrale dušu bi mi tako,
maštala bih doba kad sam bila mlada.
Maksimira cesta i Gračansko Dolje
budili bi slike onog nam vremena.
Sve je tada bilo srdačnije, bolje…
pa mi teško što me s tobom nema.
Kanada se bijeli u zimskome ruhu,
teče ovaj život ubrzanom rijekom.
U noć tu studenu i samotno gluhu,
sanjam tebe majko na pragu dalekom.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.