Ljutnja mojih najbližih bila je opravdana pa sam ih preselila u torbu sličnu mojoj učiteljskoj:
velika, s mnogo džepova i patent zatvarača. Nažalost od sve većeg pjesničkog tereta, kvario se zatvarač za zatvaračem. Prvi, dugi, treći… Bilo je vrijeme za nov smještaj moga književnog stvaralaštva. Crna, ogromna putna torba zauzela je, ponovno na „radost“ mojih najbližih, središnje mjesto u dnevnom boravku – na stolici za ljuljanje. Godinu, dvije, ljuljala se torba puna stihova, a onda opet – zatvarač. Tako je to kada stvaralaštvo buja i stvara probleme gdje bi najmanje trebalo. Odlučih se ispunit si veliku želju i kupiti crveni kofer. Onaj najmanji, S veličine, moderan, ekonomičan, prostran, s teleskopskom ručkom i rotirajućim kotačićima. U slučaju bijega. Živimo u vremenu punom neizvjesnosti kada nas svašta može iznenaditi.
Veselje je trajalo malo više od godinu dana. Naravno, ponovno je bio u pitanju zatvarač. Nije izdržao novi nalet književnog opusa.
Ideja za smještaj mog pisanog blaga sve je manje. Dok ne skupim novac za novi krov mojim pjesmama i pričama, pustit ću ih neka udišu svježi zrak koji dolazi kroz prozor iznad njihova crvenog kofera s potrganim zatvaračem. Svako zlo za neko dobro. Ja ću dotada nastojati smisliti novi smještaj za njih. Već sam razmišljala o sličnom crvenom koferu, ali veličine L i zapremnine 150 l. Brine me jedino patent zatvarač, ciferšlus, rajfešlus, zip ili kako već se naziva… Pogotovo oni glavni, najveći. Uz sve brige koje muče ljude od pera, dodajem i brige jedne koferašice. Nek' se zna!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.