Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 10. siječnja 2022.

Branka Erdelji-Štivić: Kad bake progovore o iseljavanju mladih obitelji


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Branka Erdelji-Štivić iznenadila je već svojim prvim romanom „Starenje za početnike“, u kojem je obradila krizu umirovljenja. Roman elegantnog stila, s dramskim epizodama, odlično je prihvaćen i u knjižarama i u knjižnicama i na našem terenu demonstrirao zašto je tako uspješan bjelosvjetski trend literature za treću dob. 


U svojoj novoj knjizi „Bake u avionima“ Branka Erdelji-Štivić također  se bavi Helena Klakočar, naša najnagrađivanija stripašicaBranka Erdelji Štivić u pričama se bavi problematikom treće dobi jednako originalno i dosjetljivo kao i u svom prvijencu. Iseljavanje mladih obitelji tema je o kojoj se u javnosti malo govori, a Branka Erdelji obradila ju je s istančanim osjećajima za obiteljsku dinamiku i dijalozima koji pogađaju u srž odnosa. Kako se baka sporazumijeva sa zetom koji jedva razumije hrvatski, a kako sa snahom na čiji se teritorij dolazi? Kakva je interakcija s drugom bakom, s kojom dijeli brigu o unucima, ali ne navike i jezik? Kako prihvatiti neželjene promjene kao što je odluka kćeri da otputuje na drugi kraj svijeta? I kako se svojom samozatajnom prisutnošću boriti za sreću svoje djece? Sve su to pitanja koja Branka Erdelji-Štivić otvara omogućujući čitatelju identifikaciju i suosjećanje s bakama koje putuju kako bi posjetile svoju djecu i unuke.

Zbirka priča završava pripovijetkom o potresu u Zagrebu.


S Brankom Erdelji-Štivić razgovaramo kako je nastala ideja za zbirku priča o bakama, jesu li stvarne bake koje je opisala i tko su one, o tradicionalnim odnosima koji se mijenjaju u novim okolnostima, o diskretnoj povezanosti njezinih priča, te o publici kojoj se obraća.


Bake u avionima neobična je zbirka priča o važnoj i aktualnoj temi o kojoj se malo priča. Kako ste došli na ideju za zbirku priča Bake u avionima?


Bake koje putuju k svojim unucima, redovne su gošće aerodromskih čekaonica u današnje vrijeme. Nije ih teško prepoznati, pogotovo ako ste, poput mene, jedna od njih. Ponekad bih se upustila u razgovor, ali češće sam samo promatrala i slušala. Nakon nekog vremena počela sam bilježiti dojmove, uviđajući putem transformaciju bakine uloge u obitelji. To više nije baka koja prima unuke na mjestu gdje je čvrsto ukorijenjena, dakle u svom domu, u svojoj kuhinji, čak ni u svojoj kulturi, nego se javlja kao baka gost u zemlji čije običaje i kulturu ne (dovoljno) poznaje, čiji jezik često ne razumije, a pri tome je gost i u obiteljskom domu. Nova uloga je nesumnjivo zahtjevnija, no mora li nužno značiti slabiju kvalitetu odnosa? Bake izlaze iz svoje zone komfora, a to za njih može biti muka i gnjavaža ili može biti prilika za učenje i osobni rast. Na pitanje želimo li svoje unuke u istom kvartu, brzo bismo odgovorili potvrdno. Priče se bave pitanjem je li moguće graditi bliske odnose, podržati svoju djecu i pružiti unucima bezuvjetnu ljubav neovisno o udaljenosti.


Bake koje opisujete zatomljuju svoje osjećaje i potrebe kako ne bi narušile krhku harmoniju u obiteljima svoje djece i žele biti podrška, a ne stvarati probleme, što često nije lako. Jeste li doista upoznali samozatajne bake koje opisujete? Odakle inspiracija za devet baka i njihove strane obitelji?


Većina junakinja o kojima je riječ u pričama nije toliko samozatajna, ali borave na stranom terenu u domovima svojih kćeri/sinova i njihovih obitelji pa se nastoje uklopiti. Iako su različitih osobnosti, uglavnom nisu okrenute prema stvaranju problema nego podršci i očuvanju ravnoteže.  Nije im uvijek lako, to je istina, ali govorimo o iskusnim pa i mudrim ženama, koje su iskusile različite poteškoće u životu i savladale mnoge prepreke. To je dobna skupina koju poznajem i razumijem, nije bilo naročito teško smisliti devet priča. Kanila sam se primarno baviti odnosima s djecom i unucima, no u procesu rada sam se više posvetila samim bakama, dakle ženama u dobi između šezdeset i sedamdeset godina, želeći ih prikazati kako u ulozi bake, tako i izvan nje. Činilo mi se važnim naglasiti da mimo uloge koju imamo u obitelji, u svakome od nas (čak i u visokoj životnoj dobi) egzistira emotivni, kognitivni i duhovni svemir, koji okolina katkada (fokusirajući se na ulogu, u ovom slučaju bake) ne primjećuje.

 

Hana Konsa u predgovoru kaže kako je u pričama je prepoznala mudrost i luč koja osvjetljava budućnost, s obzirom da slični odnosi očekuju mnoge majke čija su djeca otišla u inozemstvo. Zašto je važno razmisliti o tome kako se naši tradicionalni obiteljski odnosi razvijaju na stranom terenu?


Danas se bilježi visoka mobilnost mladih obitelji unutar EU, a Hrvatska pripada u krug zemalja iz kojih se znatno više mladih iseljava, nego što se u nju useljava. Iseljavanje nam na ovim prostorima nije strano, bilo je nekoliko valova u zadnjih stotinjak godina, ali aktualni je specifičan po tome što odlaze cijele obitelji bez jasne namjere da se vrate. Osim toga, mladi odlaze studirati u inozemstvo, ponekad studiraju na više adresa, da bi se iz različitih razloga negdje skrasili i osnovali obitelj, a to, dakako ne mora biti u domovini. Srećom, dostupna nam je izvrsna komunikacijska tehnologija, možemo se čuti i vidjeti preko ekrana vrlo često, a putovanja su brža, lakša i jeftinija nego ikad. Čini mi se da posvuda postoje ljudi koji, unatoč činjenici da pripadaju raznim kolektivima, od radnih do prijateljskih, kulturnih itd., znaju da je obitelj najvažniji kolektiv kojem pripadamo i koji je vrijedan svakog truda. Stoga ćemo putovati, noseći usput slikovnice i knjige na hrvatskom, potruditi se očuvati taj jezik živim, približiti im domovinu njihove majka/oca/roditelja, uglavnom boraviti s njima i uz njih koliko god nas oni žele i koliko mi možemo.  

 

Dirljive priče ipak su suptilno povezane, što se otkriva tek nakon čitanja cijele knjige i šalju poruku suosjećanja i tolerancije. Zašto ste se ipak odlučili za zbirku priča, a ne za roman?  


Bilo mi je važno prikazati različite obiteljske situacije i različite žene, činilo mi se da to mogu zornije učiniti kroz priče. 


Drago mi je da ste iščitali poruku suosjećanja i tolerancije. U javnom prostoru nam nedostaje jednog i drugog, iako sam uvjerena da te vrijednosti žive među nama. Uostalom, tko će poslati poruku suosjećanja i tolerancije, ako ne bake. 

 

Nakon romana "Starenje za početnike", i u pričama "Bake u avionima" obraćate se publici treće dobi. "Starenje" je odlično prihvaćeno. Kojoj se publici obraćate s "Bakama"? U razvijenim zemljama snažan je val literature za treću dob. Namjeravate svojim romanima i pričama i kod nas aktivirati zrelu publiku? 


„Starenje za početnike“ sam počela pisati pripremajući se za mirovinu, primarno sam se željela baviti fenomenom početka starenja, traženjem tog prijelaza prema starenju, ali i mogućnostima razvoja i ozdravljenja bliskih odnosa u tom  periodu, kao i pitanjima kreativnosti i osobnog rasta u trećoj životnoj dobi. 

Tada nisam znala da u svijetu postoji val literature za treću dob, iako sam ponešto od toga čitala. Rekla bih da, s obzirom na starenje stanovništva i sve veći udio pripadnika treće životne dobi u stanovništvu razvijenih zemalja, nije ni malo čudno da se o toj dobnoj skupini piše. Međutim, „Bake u avionima“ su nastale na jednom drugom valu, valu iseljavanja mladih obitelji. To je fenomen kojem zadnjih godina svjedočimo, a u proces je, neočekivano, uključena i moja generacija. Kad smo već uključeni, činilo mi se smisleno progovoriti o temi iz vlastite perspektive. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.