Ivan Meroveus | na pregibu lakta

na sfumatu pregiba lakta desne ruke od mira sav zastanem zašto?, kad lomim dane kao da od porculana su šalice i na podu komadiće lijepim u vitraje još krhkije i još tanje tko bi odbacio Mona Lisu odmah ne pogledavši je? tko bi joj osmijeh (ili pregnantne usne) stavio na dlan platna i rekao: može se više! tko drzak vjeruje si ubijstvenije i sladostrasnije kad ubijstvo i strast dopunjuju se sofistificirano razložnije a onda, to su samo priče od riječi kojima se neiscrpnost prikrivene pozadine mora zalediti u trenutku poput fotografije pa živo do prestalog postaje neimarski posao koji pulsira u srcu svake grandiozne katedrale a ti od molitve nisi i svaki martirij raspneš naopako do groteske jer glavni šef ima osobit smisao za crni humor i s njime drži u pokornosti svoje podanike a ti od smjernosti nisi i zalijepila bi Mona Lisi Mrletove brkove kao da svaki ljudski napor je prazna podloga za nečiji pritajeni kjaroskuro podsmijeh kad smijehu mjesta nema u zavjetrini duše i zaista je zemaljsko bogohuljenje zavirivati tamo i pokušavati esenciju čistog smisla logikom slijeđenja riječi uokvirivati ali ja sam još uvijek na sfumatu pregiba lakta desne ruke i potvrđujem: može se više!