Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 31. prosinca 2021.

Kitana Žižić | Po jutru se dan poznaje


“Zašto je jedan više jedan baš dva? Zašto ne tri?”, čudom se čudila moja sestra. Ja sam se čudila njenom čuđenju. Bila je mlađa, ja već školarka, ali ni prstima joj to nisam uspjevala dokazati.

“Meni to nije logično i točka.”

Odustala sam lako od tog zadatka, jer me nitko nije silio na nj, ali znala sam se ponekad zamisliti nad tako očitim razlikama između nas dvije. Po naravi sam bila prilično poslušna. Ni meni posluh nije uvijek odgovarao, ali sam se snalazila dobro u nametnutim kalupima. Kad sam negdje pročitala da je „sloboda čovjeku najveći teret“, nije mi prestala zvoniti u mozgu. Ovako sam ja to shvatila. Kad sama doneseš pogrešnu odluku, možeš samo sebe kriviti, a svi volimo okrivljavati druge za naše promašaje i tuge.

U životu je mnogo kušnji, tresu nas dileme, trileme,....…kako krenuti pravim putem? Što je uopće ispravna odluka, kad nas nekad život demantira vrlo brzo, a ponekad nas uspava i prekasno probudi za novi početak? U grču dilema rađa se stres, nemirom pune naši dani, puls se ubrzava dok se odluka gnijezdi i slabašno izviruje iz podsvijesti.

To je bila motivacija mog prihvaćanja uputa i savjeta (naravno ne uvijek), dok je sestrin svijet bio pomalo buntovan. Čim joj je bilo dozvoljeno udaljiti se s prijateljicom iz vidokruga majke, zaboravljala je na dogovor, nikada se u predviđeno vrijeme nije vratila doma, niti smo znali gdje ćemo je tražiti. Ni rijetka šiba ni uobičajeno „rječito zlostavljanje“ nije rađalo plodom.

Kad je krenula u školu započeo je bunt protiv spravljenog objeda. Već na ulasku u portun odzvanjao je njen alt:

„Ja ti to neću ist!“, a da pojma nije imala što je na meniju. Na prvom katu mogli su je svakodnevno slušati pacijenti u stomatološkoj i ordinaciji liječnika opće prakse, s obzirom da smo je mi na gornjem dobro čuli. I smijali se njenim besmislenim prosvjedima, s jedinim razlogom opiranja i zanovijetanja, makar je na stolu čekalo najomiljenije jelo. Jednom je ujak odlučio snimiti njen prosvjed „na slijepo ili ćoravo“, a kad smo ga kasnije preslušali i sama se slatko smijala.

Ali njena izvicjonost time nije izliječena, nastavila je uporno izvolijevati određenu hranu. Mama je bila predobra te je spremala minimalno tri različite vrste jela za ručak, za nju, za brata i za ostale. Priznajem da sam i sama imala neke prohtjeve, koje su mami otežavale život, kao nepodnošenje dinstane kapule. Trebala je kapuli zatrti svaki trag da bih pojela spremljeni obrok.

Kad je sestra svladala zbrajanje i oduzimanje na svoj osebujan način, posvetila se pravopisu. Učenje je nije privlačilo, možda je njena učiteljica bila manje poticajna od moje, u što sumnjam, ali mama je vršila pritisak na mene da pomognem sestri. Novi zadatak je bio ispred mene. U međuvremenu su me počele zaokupljati druge teme, kako već dolazi s buđenjem hormona, ali morala sam slušati. Jer, bila sam ona poslušna…

Ali lako je biti poslušan kad postoji suradnja, koje nije bilo u ovom slučaju, a da stvar bude teža, smetnula sam s uma egzotične crte njene osobnosti. Jednog zimskog popodneva ostale smo nas dvije sa susjedom Jorjom u ulozi „tete čuvalice“. Nas dvije za stolom u dijelu hodnika, koji smo nazivale tinelom i radnom sobom, u uglu peć na drva, nama toplo a u zraku napetost.

„Molim te, napiši domaći rad. Ako ne napišeš, mama će se ljutiti i na tebe i na mene.“

„Čekaj malo, što si dosadna. Nešto gledam.“

Domaći rad nije mogao biti lakši. Trebalo je iz čitanke prepisati štivo. Da je bilo nešto drugo, pretpostavljam da bih i ja bila opreznija. Povela više računa da se to obavi kako treba.

„Dobro, gledaj to nešto. Ja ću malo čitat ali pazi na vrijeme i onda se uhvati posla.“

Nakon nekog vremena ispod oka vidim da je prionula poslu. Piše, i piše, marljivo piše. Ja sretna i čekam da završi. Kad eto mame. Vratila se netom pred završetak prepisivanja. Teta Jorja je još uvijek tu, pije čaj. Mama se raskomotila i započela ćakulu s Jorjom.

Ja pregledavam prepisani tekst. Uredno napisano, dođe mi pohvaliti je kad istom uočim more grešaka, greška do greške: nijedan „č“ i „ć“ nije točan, nijedno „je“ i „ije“ nije ispravno napisano, nijedan „zarez“ nije gdje treba biti. Gledam u čitanku, pa onda u teku, trljam oči, možda sam slabovidna, možda je tiskarska greška, ali ne nalazim je. S čitankom je sve u redu. Negdje se iz podsvijesti budi ono: „Zašto 1+1 mora biti 2?“

„Ma dobro. Kako si uspjela ovoliko grešaka napraviti? Pa trebala si samo prepisati kako je i napisano.“

„Otkud ja znam da je u čitanki točno?“

Zahvaljujući nazočnosti tete Jorje uspjela sam mami objasniti što se zbilo, zbog naglašene samouvjerenosti novopečene učenice.

A odgovor na pitanje: „Koliko je jedan plus jedan?“ mojoj sestri nikad nije bio matematički teorem. Suvereno vladajući financijama u tvrtkama u kojima je radila, uspješno je pridonosila rastu uloženog te sam ne jednom zaključila da je diplomu Ekonomskog fakulteta trebala imati ona. ___________________________________________________________________________________



Tinel dnevni boravak;


Izvicjȁt (se) postati izbirljiv;


Izvicjôn(a) razmažen(a);


Kapula crveni luk.





Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.