Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 31. prosinca 2021.

Dominik Tomić | Pred gimnazijom


Pozdravljam usnule betonske dveri, vas, kokete cementa i žbuke, kćeri kongolmerata začete u miješalicama - vas oronule, blijedosive pogrbljenice, kapitole nekih drugih vremena, uvele uzdanice futurizma probavljene osobnim bezličjem, agresijom i monolitnim dinamizmom. Prezirući vaše ohole priležnice staklen-kule, onako zbijene, umišljene u sjeni viših, vitkijih i bezličnijih, produžim do susjeda vam nebodera, bogalja lažna ukusa, neželjenih sinova urbanizacije, suvremenih urvina bez mirisa i sjećanja, osakaćenih još u izgradnji, svakodnevno ranjavanih neumjetničkom grafiterijom.

Iz tijesnih napoleonskih škornji oslobađam se otrovna zagrljaja Josephine Beauharnais uzmičući varoškom ološu pompejanskih nezasitnika, spletkara, svodnika, bajronovskih lutalica i neutaženih dušobolnika, upaćenih wertherovaca, napose izbjegavajući neodlučnike i slične Hamlete. Iz ove sapunice nastojim izaći kao Fortinbras, neokrvavljen, a pobjednik, nastojeći da me nikakva Laura ili slična fatalka ne odvraća od žuđenoga kopna, ovdje, u moru pokleknuća.

I dok plodovi akulturne urbanizacije jedu svoju djecu, mahom „alternativce” dezorijentirane subkulturnim podzemnim tehnjacima, osvježavam se hladovinom starih platana. Premda naboranih godova, ti gorostasi svojom živošću natkriljuju čelične zlosutnike i slične moderne bezbojnike. Zeleni, brsnati, vrsni šuškavci na povjetarcu njedrima obgrljuju živahne vrapčiće, kosove i zebe. Noću ih svojim prisustvom počaste i ćukovi, a pokatkad i koja zalutala ševa i slični noćobdijci. U svojim plamolikim krošnjama pronađu mjesta i za sve rjeđe posjetitelje, vjeverice, što tu i tamo vole uzmaknuti psu lutalici, premda ih i bijesne lije visoko drže na popisu za odstrjel. Puhovi su stoga na vrijeme pobjegli u preostale perivoje i gajeve, osamljene u širećem koritu velegrada.

Pod tim smaragdnim pokrivalom ugnijezdiše se ciglene dveri znanja, šumarci prijateljstava i gustiši učeničke radosti. Tu u zavjetrini, pod prirodnom nadstrešnicom, i u najkišnije dane izmjenjuju se prvi cjelovi, peku najsvježije glasine i kuju nove, još neisprobane taktike pred ispite. Ovdje, pod plećima gordih platana, tu se izgrađuje čovjekom.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.