Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 31. prosinca 2021.

Edita Kutnjak-Zlatar | S druge strane prozora - 2. dio


KNJIGE

Pažnju mi privuku žaruljice u prozorima knjižnice. Neka nevidljiva snaga me vuče tamo. Mislim si, dobro, samo da bacim jedan pogled unutra. Neću dugo. To se valjda smije. Prvo što vidim su knjige posložene na prozorskoj dasci, osvijetljene žaruljicama. Tako će ih noćni šetači bolje uočiti i vidjeti o kojem autoru i naslovu se radi. Lijepo! Gledam ih ali nažalost ih ne mogu uzeti u ruke, prolistati i pročitati rečenicu, dvije te odlučiti da li je koja za mene jer nalaze se s druge strane prozora. Šutim trenutak u svojim mislima i pokušavam zatomiti emocije koje se javljaju u mojoj nutrini. I odmah se pojavi misao kako sam i ja mnogo puta stajala s te strane prozora i ukrašavala ih, ne samo knjigama već licitarskim srcima, velikim cvjetovima od papira, slikama naših domaćih umjetnika, fotografijama ljudi koji mogu zabilježiti foto aparatom trenutak vječnosti prirode, simpatičnim dječjim radovima, umjetničkim djelima kipara, pjesmama znanih pjesnika, najvažnijim crticama iz života Kerstnera i Hlasteca i još mnogih poznatih književnika.

Da, prozori su bili ogledalo naše knjižnice. Pozivali su ljude svojim postavom da uđu i još bolje upoznaju taj tihi hram kulture, umjetnosti i pisane riječi. Svatko je uvijek pronašao nešto za sebe, da li je to bila knjiga, ili samo njezin miris, šetnja knjižnicom pod pauzom, energija koja se osjećala, tiha muzika koja je svirala, dnevne novine koje su bile na dohvat ruke, program s pjesnicima i glazbenicima ili samo topla riječ dobrodošlice nas knjižničara. Ne znam. Ali znam da su neki imali čak i tu moć osjetiti misli, strahove te očekivanja mnogih pisaca čija dijela stoje na našim policama.

Sjećam se jednog gospodina koji mi je pričao kako je čitao po nekoliko puta neke Tolstojeve rečenice i čudio se kako su svevremenske i rekao kako bi ih svatko danas trebao pročitati. Da, još se uvijek čitaju i Tolstoj i Dostojevski i Hemingway i Gorki. Nažalost knjižnica nema više roman Mati od Gorkog koji je gospodin tražio. Roman koji je nastao u vrijeme Prve ruske revolucije i govori o buđenju svijesti među radnicima. Na spomen majki, nedavno sam čitala mladu Koreanku, Kyung -Sook Shin i njezin roman Molim te, pazi na mamu. Toplo ga preporučujem. Dirljiva je to i potresna priča u kojoj se smijete i plačete. Upoznajete preko njezine obitelji ženu, majku, njezine želje, nade i tajne. Upoznajete hrabru ženu koja hoda malim koracima kroz svoj težak život ali ostavlja velika dijela iza sebe.

Da, ti prozori su ogledalo duše jer nam daju mogućnost pogleda na svijet, s bilo koje strane bili mi. S jedne strane uranjamo u svijet knjiga, raznih priča, misli, teorija, nedoumica, osjećaja poznatih i manje poznatih pisaca koje možemo prihvatiti ali i ne moramo. A s druge strane prozora gledamo što se događa vani u svijetu u kojem živimo.

Da se ponovo vratim Amosu Ozu i njegovim darovima književnosti. Kaže Oz: "Ovo sam točno ja" i "Ovo nikako nisam ja" (a ponekad: "Kakva sreća da to nisam ja") spadaju u najveće užitke čitanja, jer pozivaju nas, čitatelje, da ponovo preispitamo svoje granice. To uključuje da uđemo u one svoje zabiti koje vrlo rijetko, a možda i nikad ne posjećujemo. Ali u priči ih prepoznajemo i kažemo sami sebi da, da i ja imam takvu zabit u koju dugo nisam zašla ali ona ipak pripada meni. Ili, baš suprotno, kažemo - ne. Moja noga nikad neće tamo kročiti. I jedno i drugo je užitak, kaže Oz. Ali postoji i treći užitak, kad se tijekom čitanja naše granice počinju širiti. Razmaknu se zidovi i ukaže krajolik koji u životu nismo vidjeli. Ili krajolik koji smo se bojali vidjeti.

Željela bih pročitati i njegovu Priču o ljubavi i tmini i Moj Michael, a posebno, Isto more za koji kaže da je savršeno napisan i jedino njega može čitati ponovo ispočetka. Knjige će sigurno nekako naći put do mene.

Dragi prijatelju iz daleke zemlje s kućicom u cvijeću i Ti s vrha Ivančice i Ti iz stare kurije, pjesnikinjo koja pišeš ljubavne pjesme zamotana u toplu deku, ostavite otvorene prozore svoje duše i budimo budni tako da možemo vidjeti Kairosa i uhvatiti ga za njegov čuperak te živjeti realnost koju želimo i koje smo dostojni kao plemeniti i časni ljudi.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.