Branko Filipović | Tranzicija

Krajem '80-tih 20-tog vijeka, ispred naših stambenih zgrada, moj susjed i ja posadili smo nekoliko stabala višanja i zerdelija. Svake godine kada rode, djeca se obraduju plodovima, čekaju da sazriju i slobodno ih beru. Uz igru, priču te domišljate dječje nestašluke, bilo mi je zadovoljstvo gledati ih. To zadovoljstvo dijeli su i mnogi stanari naših zgrada – posebno njihovi roditelji. U svojoj mašti poistovjećivao sam se s njima i tako u sjećanje vraćao davno prošle godine svoga djetinjstva. Mnogobrojne igre naša djeca obnavljala su u svom stilu. Kao i mi igrali su se, na žalost, i rata. Većina su htjeli biti partizani -  švabe su bili oni 'silni', naprsiti, nemaštoviti … koje smo uvijek pobjeđivali. Četnike, ustaše … nitko nije smjeo nit' spomenut' – to bi bila uvreda i u dječjoj igri. S kaubojima i Indijancima situacija je bila obrnuta: većina su htjeli biti Indijanci - 'gubitnici'. To je bio utjecaj filmova koje su snimali kauboji. U zemlji u kojoj smo živjeli, i mi i oni, znalo smo tko je ubijao i tlačio a tko je bježao i patio. Kada se igralo žandara i lopova – tu je situacija bila jasnija: znalo se čiji je tata, stric, dajdža, kum … nosio uniformu  a i tko su 'oni' koji su ih zavidno promatrali, pomalo ih se plašili, izbjegavali …

Ponekad' bih im se i pridružio. Tada bih ih animirao i poticao na kreativne igre. Na dječjem igralištu pravili bi smo od papira topiće, ptice, brodove, jedrilice, avione …

Dječju graju, ponekad',  prekidao bi opori glas ljutitog oca …

• Damire, pored toliko novina i papira – ti si uzeo moje materijale za narednu sjednicu! Vračaj to! Dolazi u kuću!     

Te jedrilice, ptice, avioni … od tako dobrog papira, ipak, kratko i nesigurno bi letjeli – ako bi poletjeli. A nit' su papirnati topovi nešto pucali. Zapucali bi nekoliko puta i onda 'pucali' po šavovima  presavijanja … i potom se razderali. Ali … početkom 92. – poletjeli su vojni avioni i zapucali su pravi topovi, tenkovi, minobacači … 

Od tada više ništa nije bilo isto. Taj svijet i ljudi – nestajao je. Počeli su se ukazivati (ne)ljudi i svijet za koje se mislilo da je ostao daleko iza nas. Na prostoru exJugoslavije  'očekivalo se Novo oslobođenj' a desilo se pomračenje ljudskog uma: rat. 

Našu zgradu u panici i strahu samo  u ruci s osnovnim stvarima napuštali su naši dotadašnji susjedi … a u njihove stanove  dolazili su nepoznati ljudi, žene i djeca … sa licem i govorom tijela punih nevjerice, straha i neizvjesnosti. Mnogi, nikada nisu  došli za svojim najmilijim. I danas tragaju za njihovim posmrtnim ostacima …

Takvo preseljenje u programu „etničkog čišćenja“ … nazivali su   „humanim preseljenjem“. Što i kako je izgledalo 'nehumano preseljenje' !? I učinilo se nedužnim ljudima mnoga zla. I zadugo poslije zlo je činjeno. I još se čini …

Mnogi i mnogo smo patili. Još se sastajem i družim sa onima kojih 'ovdje' već odavno nema. Nevoljko su otišli. Mi smo ih sakrivali u našim sjećanjima. Dolazili su nam krišom na sjela i građanska prela. Donosili su knjige koje smo zajedno kupovali, čitali i razmjenjivali međ' sobom. I gramofonske ploče … Kako smo često slušali rock n roll, francuske i talijanske šansone … i danas pustim zard njih koju ploču. Prisjećam se … plesa po 'ćagama' i takmičenja tko bolje pleše. 'Dobre trebe' osvajali su i oni koji su znali re/citirati Šekspira, Nerudu, Šimica, Desanku Maksimović …Nepodobne i neodmjereno usiljena ponašanja  iz društva odstranjivao  je čika Krleža i Nušić. O tajnama života govorili su nam Ivo Andrić, Edgar Allan Poe, Majakovski … Kako bajkovito društvo.

Nije bilo važno dal' imaš bicikl il' Tomosov motocikl – važno je bilo da u 'setup' znaš uklopiti  odgovarajuće cipele i vezati mašnu ispod preokrenute kragne košulje koju ti je, često, posuđivao prijatelj. Osobno nismo imali mnogo – ali svi zajedno imali smo dovoljno. Čak i cigareta. Mnogi prsluci naših djedova iz 30-ti, nas sa Gornjeg grada otvarali su u struku  naše prijatelje iz Donjeg grada. I obrnuto. Djevojke smo, prije svega, poštovali i uvažavali. Naš ugled i značaj ovisio je o ugledu i značaju djevojaka koje su bile centar i smisao naše pažnje. Najljepše pjesme poezije nastajale su u vremenu 'velikih ljubavi'. Čak i oni koji su trenirali boks čitali su i pisali poeziju. I danas je pišem. Danas, i sutra, i prekusutra … sretat ću te 'velike  ljubavi' slušajuć Šopena (Frédéric Chopin), Mocarta (Wolfgang Amadeus Mozart), Betovena (Ludwig van Beethoven ) … Ali često sam 'puštao' i Šostakoviča (Dmitrij Šostakovič): 7. simfoniju Pobjede i 8. simfoniju Šostakovićeva Poraza, kao uvod u poraz svih razumnih ljudi 'iz naših krajeva' početkom 90-tih godina prošlog' vijeka… A jazz mi je pomago da premostim mnoge proturječnosti ovoga vremena. Kad' većinu ljudi  kolektivno zalude pojedinačno dolaženje pameti  traje isuviše dugo.

Tako i stoga - s mnogim ljudima dijelimo samo životni prostor dok živimo u različitim vremenima. I toga radi mnogi odlaze iz zemlje sa namjerom da usklade geografski prostor sa vremenom u kojem žele živjeti. Odlaze žureci se… Nama se ne žuri jer nigdje, za sada, i ne možemo stići …

( … )

Stabla višanja i zerdelija ispred naših zgrada su posječena. Moguće i zbog toga da nas u ovim vremenima 'opće privatizacije - hapizacije' ne bih podsjećalo 'na nešto' što je za vrijeme  socijalizma bilo naše zajedničko. Sada je ničije dok ne postane nečije - kao i sve drugo. Na mjestu gdje su bile tridesetgodišnje višnje i zerdelije - gradit će, kažu, birtiju sa kockarnicom.

Ni' naša djeca više nisu 'naša' nit smo mi 'njihovi'. Njihovi su sad' mobiteli, računala i mnogo igrica. Kod nas su samo privremeno na hrani, stanu … A čega bi se i igrali? Četnika, ustaša, balija … Danas bi svi, vjerojatno,  bili kauboji. Indijanci su davno stjerani u rezervate i nestaju. Više se ne zna tko su žandari a tko lopovi. Učiti djecu kreativnim igrama i umijeću kako se od mnogo različiti materijala koji su nam pri ruci mogu napraviti igračke i korisni predmeti – nema smisla: 'sve i svašta' se kupuje i uvozi ... I otuđili smo se. Privatizirano, tj., otuđeno je mnogo toga što nam je oteto, pokradeno, uništeno. Mnogo ljudi je  'nacionalno' privatizirano. Sada su nečije  vlasništvo. I tisućljetnu zemlju u kojoj smo rođeni nam otimaju, nazivaju drugim imenom … i privatiziraju.

I vjere su privatizirali. I samog Boga su uključili u 'demokratsku tranziciju'. 

Ja, sve 'resurse' treba iskoristiti. 

I zemlju u koju nas sahranjuju su privatizirali. 

„U ime čega možete posvojiti, osvojiti, uzeti pa onda oteti zemlju. Svi mi pripadamo zemlji i u nju se vraćamo postajući zemlja. Čak i kada nas spale. I koju ti i čiju zemlju, čovječe, osvajaš, posvajaš  nemilosrdno eksploatiraš i kontaminiraš!? I onda toj zemlji ime mijenjaš  a ni svog imena nisi zaslužio. Ova zemlja je starija od tvog' najstarijeg pretka. I tvoje ime dali su ti drugi. A čime ti toj našoj zemlji vraćaš? Ni stida ti nemaš. Nit svoga mišljenja nemaš – a činiš. Što činiš? Od laži 'uspješnu' istinu činiš. Kao, ne znaš ti „baš sve“. Mnogo toga  ti ne znaš. Zamjeraš gladnu djetetu što jabuke ti krade a ti si njemu oteo zemlju, kuću i dom. Prezireš one što pali su za slobodu drugih, a slobodu sebi daješ da drugom je uskraćuješ. 

Uči od zemlje: ona Ti poruke šalje. Planetu  si pretvorio u resurse svoje koristi dok Zemlja ti vraća odronima, požarima, olujama, poplavama … Ti to ne želiš shvatiti.  Zapitaj se i pokušaj naći odgovore. To zemlja ti kazuje. Nauči slušati, razmišljati … i onda čini. Čini dobro  kome god možeš a ne samo sebi. Od sebe nisi ni potekao. Kad ljudi o ljudima istinu kazuju – to zemlja govori. Postidi se i zabrini nad sobom. Ako imaš obraza!? Obraza!? Imaš li bar malo pameti? Slušaj. Slušaj i uči ako hoćeš znati … ili ostani takav kakav si. A takav – jadan si! Kao što brza voda rado utapa 'dobre plivače' tako i 'jalova' zemlja rado ukapa 'takve kao ti'. A ništa nećeš ponijeti sa sobom. Nit' ti nit' oni koji sa tobom ograde dižu za nas koji o Slobodi maštamo, o Slobodi pišemo i pjevamo, te u Slobodi želimo živjeti nadajuć' joj se. Sloboda je dom mislećih ljudi koji je svima izbore. I tebi. Ova zemlja je dom svih nas a ti je dijeliš, posvajaš, otimaš, … Kad otmeš i gradove posvojiš – stanovništvu i gradovima imena mijenjaš. I ulice nazivaš po imenima  tvoje 'bratije' … „Sve“ bi trebalo biti tvoje, takvih kao ti i vama slični' …  

I na nebu bi ograde dizao i onda ga privatizirao. I ptice bi dijelio. Ne! Ne treba se više baviti tobom koji si puzao kao beskičmenjak a sada se uzdižeš sve više … Ne treba se  baviti nit'… takvima kao što ste vi, al' treba vas 'označiti' i 'obilježiti'. Treba! Podvaliste nam „vašu demokraciju“  a uzeli slobodu. Sad dva podanika nadglasaju  jednog slobodnomislećeg … Vaša „nacionalna trojka  demokratski  vlada“.  Oni siti, napiti i 'puni sebe', siju glad i žeđ držeć' narod/e u pokornosti … Svi oni koji vam nisu potrebni, ma iz kojih razloga - mogu van: mladi su, obrazovani, stručni, ... Zašto se njima baviti!?

Al' neka, vama će se baviti 'oni' koji se trebaju vama baviti. Vi znate tko su ti. Znate. I zato se toliko bojite. I treba da se bojite!  Zagorci vele 'Nigdar ni bilo da nekak' ni bilo'! Ovako nikada nije bilo - i ne ponovilo se. Doduše, svi ti za koje su ovo „dobra vremena“ i nisu nekakvi ljudi. Svakakvi su, al' 'ko ljudi - nikakvi. 'Oni' samo izgledaju k'o ljudi. Sigurno! Na tuđoj muci se sreća ne grabi i dobro ne gradi. 

“Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati.” 

(Ivo Andrić)

Dođu! Dođu, čika Ivo, al' nikako da prođu. Pametni sve glasnije šute, budale bahato govore,  a fukare se bogate, bogate … Važno je da smo ih, čika Ivo, prepoznali pa spoznali. Naše patnje će jednom prestati. Kad'? Pa, jednom će prestati. I neće 'tek tako prestati'. Neće. Jer, 'oni' su zaboravili 'onu' „Možete kako hoćete, ali nećete  –  doklen hoćete“.  Makar 'to' nazivali 'slobodnim svijetom', demokratizacijom, privatizacijom, tranzicijom … il' kako god već.

Branko Filipović

Autor ove teksta  je čovjek koji se nevoljko i sporo oslobađa socijalističkog samoupravnog  jednoumlja i sporo prihvaća ovo dosadašnje  „demokratsko bezumlje“. Ovakvu priču/tekst rijetko ćete čitati u tisku, elektronskom tisku, na internetskim portalima… ili čuti od naših plaćenih intelektualaca. Ali, mnogo toga možete provjeriti/analizirati  te odlučiti se: želite li i nadalje živjeti u mržnji i preziru prema 'onima' s kojima 'zajednički' prostor i vrijeme dijelite, ili ćete progledati i vidjeti tko nas vodi i tko nas je doveo u to stanje. Ako, kao i do sada, „nastavimo ovako“,  džaba nam naši etnički  entiteti, naconalno-vjerski identiteti i svakolika građanska uvjerenja:  pad standarda, siromaštvo, bijeda, bijela kuga,  iseljavanje… ugrožavat će naš ostanak i opstanak na ovim prostorima Bosne i Hercegovine.