Ivan Luketić | Zamisli

 

Ti si bol u kojem nastajem,

ti si zanos od nas sretnijih,

mi smo pozvani od daljina.

 

Ti si bol u kojem nestajem.

Ti si čežnja kojoj putujem.

Mi smo pozvani od daljina.

 

A ti stojiš tako lijepa

u tišini koja čeka

i znaš...

 

da je vrijeme poput vjetra,

da je naša ljubav sveta

i govoriš:

 

"Zamisli da jedno od nas odluči,

da gleda svijet

nekim drugim očima.

Zamisli da naša pjesma prestane

i ostanu samo sjećanja u noćima.

 

***

(We are vessels of imagination and creation)