Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 31. prosinca 2021.

Sve je to u glavi

 


A MOŽDA JE IPAK SVE U SRCU… (kako kome i kako za koga)

Piše:Martina Sviben

Dragi moji, prolazi 2021.

Više sam ju proživjela srcem nego glavom. Je li mi žao? NIJE! Najbolje je kao kad su ti srce i glava uravnoteženi. A ja (jer “nisam od te fele da to prođe bez megdana… autor: Đ. Balašević) tvrdim da smo svi različiti i vuče nas na ovu ili onu stranu. Uvijek ću stajati uz svoje srce, dizat ću ga, mahati nezaštićena njime, biti čudna, često neshvaćena, ali prihvatljiva. I tako živim već 48 godina. Glava mi stvara probeme ako glavom nazivamo racionalnost. Nema potrebe za neiskrenošću, osobito nema veze sa željom da se izdvojim iz mase jer se ionako desetljećima osjećam izdvojenom, uklapam se i uklopim nekako, ali srcem. Nisam birala tu izdvojenost, postoji odmalena. U meni s godinama samo raste želja za ljudima sa srcem, a život mi nudi puteljke na kojima srećem različite ljude. Svima nam je tako.

Razlika je u meni već dugo osviještena. Preokrećem Urbanovu pjesmu “Biram ptice, a ne ljude”. Biram ljude kakvi god bili. Biram srce! Uuuuu, zaboli, boli dugo, potmulo, izravno, na trenutke… ali samo srcem osjećam se živom. Ne tjeram 2021., istim srcem dočekujem novu. Bila je to teška, ali tako dooobra godina. Izrekla sam neke stvari, rasteretila dušu, naizgled pobijena mašem zastavom jarkih boja sa svim tuđim očnjacima kojima sam dopustila da me dohvate.

Može me boljeti, ali ne tražim anesteziju. Nakon suza, grčenja, gnječenja, svega – dižem se, i ne prezirno, ne omalovažavajuće, čak ni pobjedonosno – vičem “Oprostila sam, vadim srce, reži, bodi, budi malen, odbaci ga… pokupit ću ga sa sive ceste, ubrizgati u njega još nadanja, snova, lijepih riječi i misli, zaliječit ću ga…” I tu sam. Ponekad malo preskoči, stane na čas, ali ja znam kako puniti svoje srce i osjećam se čistom. I dok je razvaljeno, više živim od mnogih. A kad je prepuno, živim stotinu života. Čak i tamo gdje je sve djelovalo kao glava, nju su tjerali snovi, nada, strast… a to su stalni stanari srca.

Sretna vam nova, dragi čitatelji i urednici naše “Kvake” koja svima nesebično omogućuje puno prostora i za glavu i za srce.

Moje vam srce svima maše zastavom jarkih boja!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.