Lea Brezar: Godina Štakora | Prvo poglavlje – Potonuće

Altea

Nije njena prabaka Nada skočivši, u ledeno more s Titanika, preživjela davne 1812., boreći se s hladnoćom vode i nastavila život negdje na dalekom kopnu Amerike, da bi se ona ovdje spoticala, odustajući, o sitnice života koje joj ne daju dalje! Prabaka Nada je nastavila živjeti u stranoj zemlji, gdje je jezik prva nepoznanica, a ujedno i jedina stvar koja može osigurati preživljavanje na tlu koje uopće ne poznaješ. Iako kažu - ljepotica kao ona, lako je mogla tim darom zaludjeti bilo koga i u tren oka skrasiti se kao kraljica.

Gleda se u ogledalo - i vidi te prabakine crte. Nosi te gene – zanosna je, svjesna toga s čime je obdarena. Visoka, čvrstih ali snažnih nogu, oblih bokova. Grudiju koje mame poglede. Putenost koja se nekada cijenila, danas mora stati u konfekcijski broj 34, koji mogu obući samo mršavi dečki i pokoja tinejdžerka bez bokova. Ona ne.

Daleko od toga da ju je to zabrinjavalo. Imala je sve što joj je trebalo da skupi dobre ocjene na faksu, zaposli se kod nekog slinavog šefa i odglumi tajnicu, sve dok nije uštedjela u godini dana od mjesečnih plaća i podignuvši kredit, otvorila mali zdravljak. Zdrava prehrana motivirala ju je najjače, posebice ona koja je dozvoljavala da se obilno najede kruha i mirno spava, poslije, naravno, šest kilometara trčanja. Jutros je, nakon njezine omiljene rute po Maksimiru na dva stupnja, zamjetnog uspona, blata i lokvi, savršeno leglo tuširanje toplom vodom, doručak od raženog kruha s roquefor sirom i jednog kuhanog jajeta s dvije-tri kriške svježeg avokada.

Nije uspjela pošerati svoje jutrošnje šestkilometarsko postignuće jer joj se ugasio telefon, no brzo se punio pa će slikati doručak. Nije se baš mogla pohvaliti sretnom vezom, jer je nedavno nesretno završila u preljubnikovim rukama s mladosti i slatkoćom, no i to nije važno. Ona je neslomiva. Ustrajna u tome da se osnaži, uvijek je afirmativno govorila o životu. Unatoč svim situacijama koje su se ipak, bez obzira na sve te afirmacije potkradale u njezinom životu, ustrajno je mantrala. -Sve je dobro u mom svijetu. Sve je dobro u mom svijetu. Ja sam sigurna. Ja sam sigurna.-

Ali tog jutra, 21. ožujka 2020. u godini Štakora, još jednoj koja je obećavala dobre početke i prosperitet posebice onima koje prati pomnost, o kojoj je čitala nedavno, te značajno planiranje svih akcija koje se u njoj poduzimaju. Zagrizla je u dugoročni projekt nakon niza godina u firmi u kojoj se nerijetko i na silu smiješila kolegama koje zapravo nije podnosila. Ti prijetvorni i zamaskirani pogledi, koji su škicali kad je prolazila u pripijenoj odjeći, a s druge se strane sablažnjavali zbog njezina nastojanja da pokaže sve, baš sve što ima. Od toga što nosi na sebi do toga što je pojela ili pak posrala - kako su kružile priče. Naravno na Fejsu i Instagramu.

Njezinih šesnaest tisuća i sedamsto pratitelja učestalo je lajkalo njezine postove, od kojih je nekolicina njih - njezinih kolega imalo lažne profile samo za slinjenje. Naravno, nad njom i nad ostalim sisatim pripadnicama novonastale poslovne niše koje rasturaju internetom.

- Pojma oni nemaju, što ja zapravo želim.- mislila je. - O čemu sanjam i čemu se nadam. -

Sjeme hrabrosti koje je naslijedila po ženskoj strani obitelji, klijalo je godinama, hranila ga je nada da će jednom iskoračiti iz tog sustava i zapodjenuti nešto svoje. Ono u čemu zapravo uživa i od čega bi sa zadovoljstvom mogla živjeti, pa i znojeći se.

Kad je prabaka Nada odlazila na plovidbu života, ostavila je za sobom samo medaljon. Jedan jedini komad nakita koji je nedavno dala očistiti i polirati kako bi ga nosila kao amajliju koja u sebi čuva upornost. Mama joj je govorila da nije baš tako, da se radilo o bijegu od praznine i neimaštine, od uvjeta koji su na ovim prostorima bili potpuno beznadni. U bježanje nije vjerovala. Bijeg je nemoguć - život te ionako suočava sa svime, prije ili kasnije.

Tu je ideju lako usvojila čitajući razno raznu poticajnu literaturu i s njom proklizavala kroz maglovito područje snova, od kojih joj je danas pomalo muka i kojih se ipak boji. O tome neće pisati na društvenim mrežama - ona, influencerica savršenog tijela koja hrabro uživa u hrani. I životu.

Mobitel se napunio taman na toliko da ga je mogla upaliti. Doručak se lagano hladio, ali ona ipak okine sliku. To su sada sudbinske fotke koje će pomoći da se njen novi posao zakotrlja u pravom smjeru.

Aplikacija za Facebook se otvara u sekundi. Prvi post je Indexov i odnosi se na totalni lockdown.

- Daj ne seri! Daj ne seri! - zaurla u samoći i strovali se na stolac. - Kaj? Kaj? Kakav mrtvi lockdown? O čemu oni pričaju? -

Lea Brezar: Godina Štakora, Beletra 2021.