Branko Filipović | Tren

Prošlo je nešto sati i 30 godina...
Kako sam?
Daleko sam
od mnogo toga,
a tako blizu svega.
U balonu od sapunice
kao u istini iz bajke
i u utrobi nesretne majke,
Daleko,
a dodirujem
obrise nestale u sjećanju
što zaustavljaju sjene
nad smislom života mijene.
A On! Što je život!?
Kako, kada i gdje
da nađem odgovore
bez Tebe?
Kako zamisliti svjetlost
bez mraka,
i doživjeti dah bez zraka?
Vrijeme?
Ne, ne postoji,
ima samo tok
što životu daje rok.
A život?
On je ... ta svjetlost
što tminu briše
na tren… I ništa više!
(just before)