Nataša Hrupec | Dahu

dah je najljepša riječ

tišina je sve što nam treba,

ali ako ipak odlučimo nešto čuti

govoriti čak

i narušiti mudrost

nek' to ne bude raspitivanje o drugima

dahove je dobro slušati

i odgovore na pitanja koja nisu nikad postavljena

žudeći za mekom mahovinom

k'o za kazališnim plišem pod prstima

sve su drame tu pod prstima

kad dodirujemo naslon kazališne stolice koja ide gore dolje

i starinskim jezikom dotičemo važna pitanja

pa onda pitanjima oblijepimo kutiju

da je učvrstimo i sačuvamo od beskraja

ono unutra

ono što je po mjeri boga, a ne čovjeka

jer zaboravlja se,

snovi najlakše

i

ne treba žaliti

tko gubi, dobiva

nema razloga za tugu,

ako je ona još slučajno tema,

sretni smo dok dišemo

disanje ne ostavlja trag

drugi će govoriti, oni su se školovali

i znaju: u ljubavi se sve dogodilo i prije nego je započelo

u prvoj pjesmi od prije trideset godina napisala sam

sve što je bilo poslije

i zato zahvaljujem mekim glasovima, onim tek mrvicu višim od daha,

a tišim od šuma i šume dostojnih

i budnim svijetlim noćima kad sjala je mjesečina k'o ogledala

i ne treba se raspitivati o drugima

jednostavne fuge se mogu slušati

divlje i slobodne kako trče po livadama

i bježe, bježe misli od nas, a kako neće snovi

vjetar lako skida maske

i ne pitaj se čija je, tko ju je izgubio

kome je odletjela

tko je izgubio, dobiva