Ljiljana Leona Zovko | Tijesno je ispod ove kože, Lara

Čuješ li škripu kostiju i molitvu mrtvih lica

obješenih u ramove, 

na zidovima dnevih soba?

Čuješ li zov predaka iznad borova usamljene crkve?

Čuješ li, Lara kako lete u nebo 

vrtne garniture nenaseljene proljećem u predgrađu

I osmijeh s usnama muškarca kojeg si sama izmislila.

Mrtva sam, Lara.

Toliko mrtva da čujem kako pucaju nosivi zidovi 

ispod ove tijesne kože.

Mrtva sam kao pregaženo štene,

izbačeno na ulicu iz okota plodne kučke.

Nacrtam te još ponekad na stropu,

pred snove.

Jutrom nalikuješ na osmrtnicu 

sa slikom koju prepoznajem u ogledalu.

Život je, Lara, okrutni čin bježanja od slobode,

Život je posao koji mrziš s osmijehom,

Život je trula predstava na bini s mjestima označenim za korake,

u kojoj igraš ulogu koju su za tebe drugi izrežirali.

Život je potraga za rukama 

koje će te roditi iz vlastitih dlanova, 

isčupati iz ove čelične ljuske.

Kakva je to divna obmana bila Lara,

Ruke nikada nisu izrasle.

Ti imaš slobodu u venama

I lice žene kakva sam ponekad voljela biti.

Čuješ li lomljavinu kostiju?

Hladno mi je.

Brada mi drhti od straha.

Tijesno je ispod ove kože, Lara.