subota, 10. travnja 2021.

Milana Peruzović Jakus | Crno meso

 








Jedino bi mogle značiti još nešto
Crvima
Gusjenicama
I ribama

Njive na kojima smo podizale Živote,
Zastave naših nadanja,
previše su puta zahvaćene plugom.
Zemlja je ostala suha i žedna,
raspucala kao koža,
nagužvana godinama.
U njoj ne klija više ni zrno,
na njoj ne niče više ni travka,
za nju se više ne prima ni korov.

Sinove i kćeri, lađe naše vjere,
Dozvalo je more.
I mi smo ih predale nepreglednoj pučini,
I mi smo im veselo mahale
sa čvrstih obala
A tlo nam se ipak ljuljalo
kao u barci.

Njih smo medom i mlijekom othranile
I bivale hrabre pod težinom
koja nam je leđa savijala u lukove.
Iz njih smo napinjale strijele,
Gađale mete njihovih sretnih sudbina,
I pogađale!
A trebalo je tomu vježbe i truda
I svekolike žrtve.
Za njih smo zglobove istrošile u molitvama
I oči
U iščekivanjima obrisa na tamnim obzorima.

A sada bi mogle značiti još nešto samo
Crvima
Gusjenicama
I gladnim ribama.

Nahranit će ih tijela naša,
Crno meso.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.