Ana-Marija Borić | ... više od svega ovome svijetu treba nježnosti

Potaknuta člankom jedne drage prijateljice, odlučila sam reći ono što mi je na duši, jer zapravo ne želim opterećivati fb naciju, ali druge nema.

Dakle.

Znam da više od svega ovome svijetu treba nježnosti. Odlučne nježnosti. Ne one cmoljave, nego one kojom, kada te netko zagrli, osjetiš da možeš sve. Svijetu treba razboritosti. Svijetu treba ljepote.

Sisku treba 600 kontejnera.

Rekoše tako danas. Nimalo nježno. Gradu koji je nekada imao oko pedeset tisuća stanovnika. Onda se dogodio rat. Onda se dogodilo dvadeset i nešto godina poslije rata. Onda se dogodio potres. Sisak je u hrvatskim razmjerima grad srednje veličine. Nije Zagreb, nije Rijeka, nije Split. Ali je nekad bio vodeći industrijski grad, koji je na opće poznate načine uništen i pretvoren u grad za kojeg svi znaju, ali ništa im to posebno ne znači, osim ako u njemu žive ili imaju nekoga bliskog tko živi i njemu.

Sisak, unatoč svemu, ima značajnu kulturnu, povijesnu i sportsku scenu. Na žalost, neprezentiranu na pravi način. Mogla bih sada nabrajati mnoštvo važnih osoba iz tih krugova, ali neću.

Ono što je bitno:;

Sisku treba šest stotina kontejnera.

Kontejneri nisu za život.

Kontejneri su imitacija života za vrijeme dok se život ne vrati. Vraćanje života će trajati nekoliko godina. Možda desetljeće. U kontejnerima?

Sisak nije na televiziji. A opće je poznato da ono što nije na televiziji ili facebooku, ne postoji.

Pozivam sve kreativce, obične ljude, intelektualce, ljude koji na bilo koji način imaju ideju kako oživjeti grad koji je ušao u fazu umiranja, na zajedničku idejnu motivaciju u svim granama, da se oglase.

Ili nam je svejedno? Osobno, dok imamo posao, nekako možemo održavati postojeće kuće ili plaćati stanarine, jer moramo negdje živjeti i u uz to obnavljati svoje postojeće nekretnine.

Ali, s vremenom, gdje će ljudi raditi? Država će vratiti novac za obnovu oštećenih objekata? Lijepo bi to bilo kada bi u potpunosti bilo istinito. Svatko tko imalo razmišlja svojom glavom, zna da nije sve tako blistavo. Ali dobro.

Treba nam nježnosti, jer život je često bio grub prema nama. Znam da ima ljudi kojima je dobro i boli ih briga za sve. Znam da ima ljudi kojima nije dobro, ali nemaju dovoljno energije i motivacije da nešto promijene.

Znam da ima ljudi koji imaju dobre ideje. Da ima ljudi koji na pravi način usmjeravaju misli i pretvaraju ih u djela.

Jer, budimo realni, oni koji su puno dobili, vješto su to spremili. Gdje, nitko ne zna. A mi ostali moramo se praviti da smo super dok šetamo po sisačkoj šetnici, gledajući jedni druge i slušamo kako kao papagaji ponavljamo: glava je na ramenu. Je li to prava utjeha? Imamo li dovoljno snage ili strpljenja za nove početke? Imamo li dovoljno vremena? Jer svatko od nas se mora nakon ispijene kave vratiti u neki svoj brlog i glumiti život. Nismo jadni. Puno toga smo stvorili u životu. Nisu to velike materijalne stvari, ali ipak smo nešto stvarali. Neka sitnica je nekome čitavi svijet.

Ajmo bit ljudi i reći: Sisak nije na televiziji.

Sisak je u Sisku, a u njemu je katastrofa. Kako to riješiti?

________________________________________________________

U Sisku, 8.4.2021. prva objava na osobnj stranici autorice - Facebook. Objavljeno bez izmjena.