Kolumne

subota, 10. travnja 2021.

Ivan Katić | Poštar Žozo


Da, da, ja sam onaj poštar Joso iz priloga Nove TV. Ili, kako me svi znaju, poštar Žozo, najbrži poštar u državi. Samo što vi možete doznati o meni za tri minute. I još kako mi je ona novinarka, guska glupa, rekla pričaj Žozo samo o lijepim stvarima, ljudima je dosta i nesreća i bolesti i tuge. Ma nije me upitala ni zašto me zovu Žozo, ni kako sam postao najbrži i najspretniji. Pa sam se zbunio i rekao da su mi kolege pomagale, da sam od njih dosta naučio, da su me oni uputili, kao da je to dovoljno. I onda sam se samo smješkao i pričao fine stvari. A morao sam paziti i kako govorim da ne ispadnem glupi poštar, pa padeži i književni jezik. Utekne meni uvijek neki naš vlaški izraz, ali kad pazim bude to dobro. I zato nisam rekao ono najvažnije.

Ja sam Joso iz Hrvaca i svi su mislili da ću biti škovacin. Moja mati Mare, neuka i polupismena, tjerala je svoju djecu da uče. 'Ko je htio učiti manje je radio u polju. Sestra je završila medicinu, ja srednju poštarsku, a ono troje samo osnovnu i sad se muče po polju i uživaju na čistom zraku. Strikan mi je pomogao, to moram kazati, da se zaposlim u gradu i nije mi teško. Volim ovo raditi i ne bih ništa drugo radio. Ujutro dobijem poštu za svoj kvart, razvrstam je i šibaj! A što brže sve isporučim, prije sam gotov. A svakakvih ljudi ima. O psima ispred privatnih kuća ne trebam vam ništa pričati. Oni kao da žive da ganjaju nas poštare.

Ispričat ću vam najprije kako sam dobio nadimak, to je baš lijep trenutak. Tek sam počeo raditi i upoznavao sam ljude, a posebno predstavnike stanara. Oni svakog znaju i mogu dosta pomoći. I tako u jednom neboderu, a to je posebna zgrada u kojoj se dešavaju najčudnije stvari, stavljao sam poštu u sandučiće kad uđe mlada gimnazijalka i ja joj se predstavim. A ona odmah, iz prve, u čelo, znam li kako se moje ime kaže na francuskom. Ne znam dobro ni naški, a kamoli francuski. Samo se nasmiješila i vragolasto rekla: - Žozo, i tako ću vas zvati! To se brzo pročulo i sad me svi zovu Žozo. A da mi je krivo, nije. Onda mi je njen otac, Paško, objasnio da u njihovoj zgradurini ima raznih ljudi, da su manje-više svi normalni, ali da Nikolić ima mačku koju se ne smije dragati jer on to ne voli, da Tudor ne priča ni s kim, a ako se nekom i javi, to se onda danima prepričava. A kad te Mladinićka uhvati u svoju pilanu, spašavaj se tko može. Pa onda da je umjetnost uručiti preporuku Meštroviću. Za Tipurića se samo prekrižio u pogledao u nebo.

Sve što mi je kazao bilo je tačno, ali samo je jedan Tipurić. Svako jutro me dočeka na ulazu i traži svoju poštu. Gotovo uvijek nešto ima i onda je zadovoljan, ali ako nema pisama odmah sam ja kriv. Viče na mene da sam zaboravio njegovu poštu. Nije normalan, dobijem koprivnjaču od njega. On sveučilišni profesor?! 'Ko mu je dao diplomu? Uvijek kad me izvrijeđa odem kod Paška, malo popričam s njim, izjadam se, a on me posavjetuje. I drmnemo po jednu lozu.

A prošle godine morao sam ići na bolovanje. Ma ništa zdravstveno, samo živci. Taj dan nije bilo pošte za njega, a on mi se unio u lice, pocrvenio, zajapuren, da znam li ja da on stalno nešto radi, a nikako se uhvatiti pravog posla jer sam ja neodgovoran poštar! Odgurnuo me i najavio da će razgovarati s mojim šefom. Odmah sam otišao do Paška na jednu kozičku ljutu, sve mu ispričao i otišao na bolovanje. A znate što je moj šef napravio? Poslao mu Juru. Sad se vi pitate što će tu Jure riješiti, a ne znate da ga mi zovemo, onako među nama u firmi, Terminator. Prič'o mi poslije Jure što se desilo. Prvi dan ga je dočekao, nije bilo pošte i viče na njega. Moj Jure, grmalj od 120 kila, a dobar k'o kruv, samo ga upozori da se ne dere na njega jer on lako rješava probleme. Tipurić se malo štrecnuo i otišao rekavši da smo svi mi isti. Sutradan ista priča, a moj ti ga Jure opali direktno šakom u nos i nasta vika. Pojavi se Paško i vidi Tipurića samog na skalama, krvava maramica u rukama, natečen nos. Kaže on da nije ništa, pao sam niz stepenice. Pašku čudno, nema krvi na podu, a Tipurić stoji na jedanaestom katu i ne ide liftom? Poslije sam mu ja priznao što je bilo, a on je odmah donio bocu na stol.

Od tada nisam vidio Tipurića, nema ni pisama za njega, valjda je prešao na elektroničku poštu.

Imalo bi se tu još štošta ispričati, ali o tome nekom drugom prilikom.






2 komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.