četvrtak, 15. travnja 2021.

Katarina Zadrija | Nije on riba

 

Usnulim gradom povjetarac svjetlom treperi.

Ulice šute, prozori su tamni, nijemi.

Usnulom parku povjetarac kosu češlja.

Po travi lišće sjenci prostirka je meka.

 

Šušanj tek, muzika na uho, tren il dva.

Pod vedrim nebom duša tišinu upija.

Cvilež mačka; bolni jecaj violine uplašio zvijezde.

Trepereć tiho pod debelu pokrivku one odjezde.

 

Sad muk vlada, ljepota se skrila

I sjenka je sanak svoj negdje usnula.

Gruba ruka kose parku čupa.

Spod sjenke prostirku kida, 

Ranu taštine si vida.

 

Dovoljan je bio bolni zvuk violine

Sjajna da svita klizne pod okrilje zavjetrine .

Dok uho paraju reski zvuci, cvilež ulice,

A svjetlo muku nemilo trga lice.

 

Ne bi li mačku ljepše bilo uz šušanj spavati?

Nježnom povjetarcu kosu si pustiti,

Sneno i nemarno stihiji se prepustiti?

Ne bi li? A čemu? I zašto?

Ta nije on riba, 

Da nijemog ga nosi oseka i plima.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.