četvrtak, 15. travnja 2021.

Kitana Žižić | Poticaj ili guranje u pono


Prije nekoliko tjedana u mozaičkoj emisiji Hrvatske radiotelevizije ugledala sam poznato lice. Manje poznato od lica mlađeg brata, ali sam ga odmah prepoznala. Bila je to reportaža o čovjeku u najboljim godinama, koji je u majčinom rodnom dalmatinskom mjestu pronašao dom. Godinama već tamo živi sa suprugom i obožavanom kćerkom, uglavnom zahvaljujući popularnom kafiću u centru mjesta.

U mladim godinama strast za tenisom odvela ga je u Ameriku. Mislim da je i studirao, ne znam što, ali se prvenstveno bavio tenisom. To malo što znam, znam iz priče njegove majke, jer je ljeta provodila u istoj uvali gdje i moja obitelj. Sa suprugom i mlađim sinom. Na kavici prije kupanja, na plaži ili nakon popodnevnog odmora, bilo je vremena napretek. I nakon večere, kad su se mnogi okupljali oko našeg velikog trpezarijskog stola uz vino, pjesmu i ćakulu.

Stariji sin je tada bio zaljubljen u lijepu tamnoputu djevojku te je planirao ostati u SAD-u. Vjerovao je da živi pravu ljubav s pravom osobom na pravom mjestu. Ignorirao je neiskustvo, mladenačku brzopletost i razlike svjetonazora i kultura, koje eruptiraju u zajedničkom životu.

Zar je to važno? Ljubav sve ispegla, mislimo dok smo mladi.

Tijekom dana pratile ih nesuglasice, nesuglasice koje ponekad prerastu u žestoku svađu, ali kad se sretnu pogledima željnih puti onog drugog, u zagrljaju nađu zaborav i još veću želju za igrom puti. Neko vrijeme su zračili srećom neslaganjima usprkos.

Dok njena buđenja nisu postala gorko otrežnjujuća. Čim bi otvorila oči poželjela bi da se probudila na nekom drugom mjestu. Nije ga više voljela. Učinila ga je vrlo nesretnim, kad je počeo shvaćati da je gubi.

Tko nije doživio zaljubiti se i odljubiti se? Ali uvijek je bolnije onome tko je još zarobljen emocijama. K tome daleko od obitelji i prijatelja. Svoju bol je morao preboljeti sam. Da je i želio slušati starije kako nije pametno učiti na svojim greškama, ne bi pomoglo kod iskustava, koje kad tad svi moramo proći.

Nakon povratka izabrao je idilično otočko mjesto. Za zimskih dana nalazio je vremena posvetiti se obitelji i sebi. Nema brojnih izazova velikog grada, koji te ponekad odvuku neproduktivnim aktivnostima, uzaludnom trošenju vremena, udaljavanju od samoga sebe. I od svoje potencijalne kreativnosti. Naizgled skučena sredina često je pravi blagoslov za one željne zaviriti u svoju nutrinu. Svašta mogu tu pronaći i/ili vratiti se potisnutim ljubavima.

On je prepoznao sklonost slikarstvu te u zanimljivim motivima, kako stvarnim tako i izmaštanim, proživljavao duboko svoju emociju i s lakoćom izražavao svoje viđenje punine života. Bogati koloriti su naglašavali optimistički pogled za sunčanih dana i povremene zebnje, kad se kormilo malo izmakne van kursa. Ponekad osobnom greškom a ponekad mimo svjesnih napora i želja.

Gledala sam pažljivo, slušala s radošću i pomislila kako se on lijepo „izvukao“. Tvrdi da je zadovoljan, priprema izložbu, nada se barem nekakvoj sezoni pogleda uprtog u budućnost.

Mlađi, kojeg bolje poznajem i veoma volim, nažalost, nije se izvukao. Barem ne još! Molim se da sam u krivu. Dok razmišljam o njegovoj mladosti, uši mi zaglušuje buka jednoličnog udaranja teniske loptice po betonskom podu dvora ispred stare kuće u otočkoj uvali. Kuće iza naše. Po čitavo jutro i veliki dio popodneva otac je igrao tenis s mlađim sinom. Koliko je to sin sam želio i volio, pojma nemam.

Zazirala sam od osjećaja da ga se na to prisiljava zbog roditeljske ambicije. Nije se opirao, trenirao je marljivo, ali noću je sve kasnije lijegao. Nisu ni drugi u ljetnim noćima žurili u krevet, ali moja kćerka je među prvima primijetila nakon nekoliko godina druženja s ekipom, kojoj je i on pripadao, kako mu pogled izgubljeno luta. Doimao se nervoznim i sve češće izbjegavao ostale te sam lunjao s baterijom naokolo po mraku.

Kad je počeo pušiti travu, roditelji su saznali. Premda obrazovani nalazili su „opravdanje“ za te njegove izlete ili bjegove u umjetno stvorenu ugodu.

„Nije to tako opasno. Mnogi eksperimentiraju u osjetljivim godinama, ali ih poslije prođe.“

Zašto su izabrali takav stav? Poznavala sam mnogo roditelja, koji su svakodnevno provjeravali djecu u najosjetljivijoj dobi, kad nisu bili s njima za ljetnih praznika. Djeca su se svaki dan morala javljati roditeljima. Ako bi popustio roditeljski štit od zlokobne opasnosti opijata, razgovor bi potrajao sve dok ne bi nagovaranja vršnjaka izgubila čar, a svijest o ludilu upuštanja u ponor ovisnosti preuzela primat.

Međusobno povjerenje roditelja i djece najbolja je zaštita mladih od biranja stranputica. Sama ljubav nije dovoljna ali pravilno odmjerena prepoznaje kad treba uzde olabaviti. Dozvoliti iskustvo neuzvraćenih ljubavi, izdaje bliskih osoba, povrede svake vrste. Opteretiti dijete bolesnim ambicijama ili svojim neostvarenim nadanjima, nikada nije ispravan put.

Možda sam i ja zalutala u bespućima neznanja i pričam priču koja nije onakva kakvu je ja vidim. Ali tom nježnom biću vrlo sam sklona i slutim duboku povredu osjetljive duše. Zgodan i pametan kakav je bio, mogao je svijet osvojiti, izgraditi obitelj, imati djecu. Pakao droge ništa od toga mu nije dao. Samo pakao odvikavanja daleko od kuće kad drugo nije pomoglo.

Danas najveći dio godine provodi u istoj vali s ocem. Tenis više nitko ne spominje, niti igra. Otac je onemoćao te uglavnom pravi društvo sinu, koji lovi ribe, uzgaja povrće, kuha i posprema, ni pravljenje zimnice mu nije nepoznanica. I liker od rogača je njegov specijalitet.

Drogu ignoriramo, radije je ne spominjemo u njegovom prisustvu, a ustvari držimo ga pod budnom paskom i iskreno se nadamo da je ovisnosti kraj.

Majka više ne dolazi. Napustila je supruga i pronašla sreću u zagrljaju drugog, za kojeg sam ja vjerovala da živi najsretniji brak na svijetu sa svojom ženom.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.