četvrtak, 15. travnja 2021.

Milan Novak | Luko Paljetak: Odustajanje od dana

 

"Zov ka zvijezdama"

Pjesnička zbirka ODUSTAJANJE OD DANA Luke Paljetka je »postavljena  naglavačke«. Iz više razloga. Pjesme u toj zbirci nisu prve koje autor posvećuje svojoj životnoj suputnici, Anamariji Paljetak. No, prve, koje su nastale, nakon njene prerane smrti. Zbog toga su pjesme u toj zbirci drugačije od prethodnih. No usprkos tome još uvijek je moguće razabrati Paljetkov znakoviti, tekući, ritmično razigrani stil. Zbirka, usprkos izrazito izraženoj noti tugovanja, zadržava melodioznost tekstova, pjevnost stiha. I rime ili asonance, koje se ponekad pojave kao garniranje – za sjećanje ili opomenu.

Zbirka je kronološki uređena, u razdoblju od dobrih pet mjeseci, iako u obratnom redoslijedu.  To tekstovima, koji su u pozadini povezani s pričom o već spomenutoj protagonistkinji, daje posebnu notu. Od širom otvorenog pogleda, prostranog poput svemira, u prvoj pjesmi: »…zvijezdo, damo nebeska, nemoj biti ničija,… «, do zgusnute misli zamišljenog dijaloga s Anamarijom, koji se, paradoksalno, pretvori u nežive oblike stvarnosti: »Voljeti treba zdjele glinene, vrč i blato na cipelama, kišu i vlagu, bljuzgu, tijelo ljubljeno tvoje u to pretvara se, …«. Na taj način autor zgušćuje energiju riječi u sve svjetlije sjećanje na osobu koja mu je, bez dvojbe, značila mnogo, vjerojatno više od bilo čega.

Motiv jeseni, »Jesen je, lišće pada, šareno kao ona haljina tvoja …«, rasprostrt u nebo »…ni čela ni ramena nemam za zvijezde, moje nebo za tvoju zvijezdu postoji samo, …« je metafora, istodobno za odlazak i za ubiranje plodova, u tom primjeru plodova života. I lišće, koje u jesen čarobno šumi, postaje napjev koji, kao i mnoge tančine u zbirci, probudi neki već zaboravljeni spomen. 

Autorova srčanost je nemjerljiva. Priznanje »…, ti si dokaz da postojim i da sam postojao, sve drugo potpuno nevažno je, …«, govori više od tisuću riječi. Iz te predanosti nužno proizlazi tuga, a ponekad i očaj. Iako, Luko Paljetak i u najdubljoj slomljenosti ostaje pjesnik filigranski izbrušenih riječi: »…, otpustiti te ne znam jer nisam veći pauk od pauka što drži te sad u mreži kristalnoj; povremeno kradem te kao lupež što opet uči krasti, naučit ću i tebe da kradeš se i dođeš tamo gdje nitko ne bi usudio se doći, tamo gdje sve se ruši u sunce; …« A tome prisloni sjećanje posve druge boje. Sjećanje na užitke, na polet, na htijenje koje su jedno u drugom budili: »… voda i zrak su bili opojniji od riječi, latice ruža bile leptirice su koje oplođuju nam žile u kojim krv proključa i zimi, smrti nije padala na um da se nas sjeti, premda dobro znali smo da se bez nje može rodit ništa, a ponajmanje ljubav što pita, kao naša: hoće li biti vina za ovoliko čaša?«

O sebi ne govori mnogo, tek da, usprkos svojih sedamdeset osam godina, još uvijek ne zna tko je. I priznaje: »… , a ti si znala, zaista, tvoje znanje bilo je meni mnogo važnije, …« i kao spoznaju dodaje: »…, nisam smio dopustiti da umreš bez mene, previše sam volio te i jasno sad mi je da me mrziš zbog toga, ali kasno.«

Pjesma ga ponese u bol, iz nje se rodi sanjarenje, na granici predočivog: »…, hoćemo li se sresti bez sebe, isti ali sretniji nego ikad, …«, ili iluzija: »…, ona je samo privid, a zar to i sam nisi?« Pjesma probudi misao, da je Anamarija bila Slovenka: »…Vidim te kako hodaš kroz šumu u planini … Triglav baca svjetlost na tvoju tamnu prisutnost svake noći …«,  a on, brodolomac, uhvaćen u vječitom ledu tugovanja: »… čuvam u ledu svoga znoja tvoj znoj i suze, ne dam da otope se, čekam zimu da njoj se predam.«

Mnoge su pjesničke slike u zbirci ODUSTAJANJE OD DANA povezane s nebom, oblacima i kišom. Ti pojmovi simboliziraju oblik žalovanja. U pjesmama iz te zbirke prevladava dijalog. Najčešće s Anamarijom  budi uspomene ili joj opisuje svoja čuvstva. U mnogim pjesmama sugovornik je bog, On, kome upućuje pitanja i molbe. A počesto su zvijezde metafora za Anamarijino novo prebivalište. Moderna kvantna fizika otvara mnoštvo pitanja, povezana upravo sa zvijezdama i međuzvjezdanim prostorom, iako do sada znanstvenih dokaza, ili bar nagovještaja, da bi tamo moglo biti prebivalište duša, nema. No zasigurno postoje poetski dokazi, i ova knjiga to potvrđuje.  Kako zbori Luko Paljetak: »Možda postoji neka pukotina na nebu kroz koju ipak možeš pobjeći u moj san …«, zasigurno postoji. Ustrajno traži te pukotine i sluša odgovore na svoje misli, usmjerene nekud u ta tamna prostranstva. 

Zahvalan.

Sa slovenskog prevela: Ljubica Ribić

Varaždin, 5. 4. 2021. Naklada Bošković, Split, 2021.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.