petak, 26. veljače 2021.

Mirko Popović | Počiteljski instrumenti


U tiho počiteljsko jutro
tamnoputa podiže pogled ka mojim očima
i rumenom krvlju
vrh olovke oštri

Napolju miriše bosiok
i blagost vjetra
Pokušavam prikriti sirovu opravdanost
da joj mlazeve tamnopute raskoši
umjesto bojama prelijem šapatom

Crtam portret, ubrizgavam poglede
Zadržavam olovku na pozicijama
s kojih se više ne vidi svijet
što nas je ostavio posve same

U kasno jutro savijam svoju sjenu
nad tajnom njene duše
Iznenada tamnoputa diže pogled
i šuti smiješeći se u snu
Možda pokreće kist što oblikovao je
sinoćnje oči, bradu, obraze, volumen
dušu kamenog zdanja u kojem
miriše geranij
a u starim zdencima miruje
voda uspomenâ

Promatram portret, bonacu dišem
niz kožu tamnopute. Neki dah
što mekano ulazi kroz prozor
ne mogu definirati
Možda zato što se u meni nastanjuje
tiho počiteljsko jutro
i poslije brzog trzaja
gleda u ništa

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.