petak, 26. veljače 2021.

Joe Argus | Kolo sreće


Odlomak iz romana

-Što je danas, utorak? Ovaj dan ću zapamtiti za cijeli život! Nećeš vjerovati što sam vidio na parkiralištu Oakwood centra: živa istina. Ti znaš kakav sam: moje srce ne slini za novcem; dakle nemam ti što lagati u vezi svega što sam vidio – reče Jeruzalem.

-Kao novac te uopće ne zanima – upita Strike? Gledao si kofer pun love na dohvat ruke, okrenuo se i otišao? Ili voliš život ili ga ne voliš… a samim time što živiš – znači da ga voliš; ne moraš mene muljati. Zna se da novac predstavlja život; dobar život – odgovorio je Strike. Ili mi možda cijelo vrijeme pokušavaš reći da si preko noći postao nekakav nirvana Hindu svetac?

-Kažem ti gledao sam tu hrpetinu para kako viri iz pretrpanog kofera na sjedištu automobila ali me je jednostavno obuzelo gađenje jer sam odmah pomislio na nekog utjecajnog ljigavca s kravatom u odijelu i špicastim sjajnim cipelama. Veliki novac uvijek me asocira na „velike face“ ili ljigavce.

-Pričaš kao da se to stvarno dogodilo!

-Kažem ti; obični prosječni automobil na parkiralištu trgovačkog centra dok sam vukao plastične boce za reciklažu. Mora da je netko bio u velikoj žurbi kada nije vidio da mu viri novac iz kofera dok ga je bacio na zadnje sjedalo automobila.

-Mislim da me muljaš – napokon reče Strike. A toliko smo puta zajedno pili ispred centra i častio sam te dok nisi imao prebijene pare. Zašto nisi razbio prozor i uzeo taj kofer pun novca? Odgovori mi na to pitanje? Nisi svetac.

-Bojao sam se uopće staviti ruku na taj automobil. Kako da ti opišem taj osjećaj koji se nadvio nad mene u tome trenutku dok sam gledao u kofer; kao da ideš gurnuti ruke u goruću peć. Naravno: osvrnuo sam se po parkiralištu očekujući da će me pogoditi snajperski metak zato jer sekundu predugo buljim u unutrašnjost auta prepunu love a onda sam žurno otišao obliven znojem.

-I ja bih bio obliven znojem da se dogodi nešto tako lijepo u životu pred mojim očima a da sam ja samo korak do te ljepote.

-Strike ne seri; eno auto tamo još sigurno stoji pa se počasti.

-Muljaš – kada bi to bila istina auto bi sigurno nestao; hajde da vidimo. Možda je sve to samo namještaljka sa skrivenom kamerom kako bi snimili glupu sirotinjsku ekipu koja slini po parkiralištu?

*

Tako su dva stara kvartovska frenda otišla prošetati natrag do parkirališta trgovačkog centra i uvjeriti se.

Jeri sada više nije morao ništa govoriti ali je morao vući za rukav Strikea koji je kao ukopan buljio kroz staklo automobila u torbu koja nije bila posve zatvorena pa su iz nje zijevali buntovi novčanica.

-Očito je nabijen i pun; ali još ne mogu vjerovati da je to prava lova. Nema logike da itko ostavi bogatstvo u krntiji naočigled cijelog svijeta. Pa mi smo na javnom mjestu. Kad ovo nanjuše lešinari neće ostati niti trag guma od ovog Hyundai Matrixa. Razumiješ što hoću reći Jeri? – moramo nešto na brzinu napraviti.

-Ali Strike – uokolo ima ljudi. Tek je nedavno pao mrak.

-Ok. Hajdemo brzo kupiti jeftini sprej; pošpricat ćemo staklo na autu da se na vidi unutra; a onda ako se nitko ne pojavi čim se zatvori centar ulijećemo unutra po novac.

Našli su nekakav prozirni sprej koji je savršeno zamutio stakla na autu čim je Strike poprskao a Jeruzalem je pored njega stajao raširivši se kako bi zaklonio pogled prolaznicima.

-To je to; brišimo – izusti Strike i okretno ode dalje dok je Jeri hvatao korak za njime.




Točno tri sata poslije dva stara frenda navukli su ovratnike na jaknama visoko i nabili šilterice uz strogi dogovor da će sve obaviti u dva poteza. Plan je glasio: Strike udara u staklo starom svjećicom od motora automobila a Jeri uzima kofer i stavlja ga u veliku Shopping vrećicu. Onda bez riječi odlaze ravno do Jerijeve garaže podijeliti plijen.

-Nabij tu kapu još malo dublje: Strike – tko zna tko može gledati iz daleka; ovo je otvoreni prostor. Spreman? Tri, dva..

Zvuk je bio iznenadan parajući usnulu tišinu prostora ali staklo se raspalo u milijun dijelova bez velike buke kao kada se prospu perlice niz asfalt. Jeri je zgrabio kofer i ugurao ga u vreću koju je Strike raširio.

-Gotovo savršeno koordinirana akcija – reče strike nakon cijele operacije koja je trajala svega par sekundi.

-Da: brzi smo kao pit stop ekipa iz formule jedan– nadoda Jeri. A sada samo stisni gas i vozi.

*

Otprilike pola zemaljske kugle daleko na aerodromu Sir Sarasvati u blizini grada Gaboronea – republika Botsvana. Čovjek omanjega rasta, smeđe kose, mršav, izrazito plavih očiju stupio je prvi puta u svom životu na Afrički kontinent. Odmah ga je oplahnuo miris, u nosnice se urezalo nešto neidentificirano ikada u njegovu životu – mješavina bilja, zemlje i strepnje. Prvo je pomislio na Jurski park ali ovdje gotovo i nije bilo visokih stabala. Onda udahne još dublje kroz nos, zastane, zažmiri i tek tada je shvatio poruku: ovo nije ukroćena zemlja, tu još uvijek šeću lavovi i hijene kao i ljudi.

Dok se vozio taksijem prema stanu, promatrao je spoj modernog graditeljstva sa fasadama od stakla i nasuprot njima kozama koje brste grmlje na zapuštenoj parceli preko puta poslovne zgrade. Sjetio se da je negdje pročitao: najbrže rastući grad današnjice – Gaborone.

Uskoro se svalio u krevet apartmana ispod mrežastog baldahina na kome je inzistirao dok je preko agencije tražio smještaj. Nakon kratkog vremena umor i putovanje uzeli su svoj danak pa je čovjek zaspao sa posljednjom brigom u svijesti prije sna: već sutra moram nastaviti putovanje. Nešto ga je tjeralo poput „Xija“ na kraj svijeta.

*

Istu onu noć u New Orleansu; Hyundai Matrix sa razbijenim stražnjim lijevim staklom ukrala je grupa od troje mladića miješane boje kože koja se slabo vidjela u mraku parkirališta. Jedan je sjeo na vozačko sjedalo dok je drugi otvorio haubu pa sa nekakvim metalnim viljuškastim ključem upalio automobil prislonivši metal direktno na plus i minus spojke žica na anlaseru.

-Strip je glasno komentirao ovaj čin: nemamo vozačku i nismo mehaničari ali nismo glupi. Znamo kako se na brzinu pali makina.

Automobil je zaverglao i nakon dvije sekunde upalio. Ekipa se veselo smjestila i uključila glazbu u automobilu koja je zatreštala iz zvučnika pa se pomiješala sa škripom kotača i nestala u noći. Zvučalo je kao Riders In the Sky… Odjurili su a za njima je ostala samo noć i neživa tišina.

*

U vlastitoj garaži Strike je počeo hiperventilirati kao da ga trese anafilaktički šok dok je gledao u hrpetinu novca koja se razletjela po podu jer su napokon stigli i nasilno otvorili putni kofer. Čuđenju nije bilo kraja.

-Jeri je spontano izrekao – ajme ovo žari jače nego uspaljena ljepotica u krevetu. Bojim se Strike – morat ćemo pobjeći negdje daleko prije nego netko dođe tražiti ovo perje. Netko ga mora tražiti kao i izgubljeno blago. To sigurno neće biti netko blage i molećive naravi: ovdje ima više od milijun?

-Ovdje ima i dva milijuna – Jeri, pogledaj; same stotice. U pravu si: to nije čist posao. Bit će oko toga kofera velike gužve – zato danas odmah letimo, ali gdje…

-Nisi li oduvijek želio otići u Meksiko uživati u glazbi, hrani i pogledu na senjorite?

-Jeri reče - istina; to mi je još uvijek san ali možda bolje da vratimo kofer gdje je bio a sebi uzmemo jedan bunt od nekoliko tisuća; to nitko neće niti primijetiti.

-Jesi li normalan – to bi bilo isto kao da si bacio nađeni novac u rijeku da ga voda odnese. Pokupit će ga prvi ološ.

-Znam da je to glupo ali onda ne bi nas nitko tražio niti gonio. Bili bismo mirni.

-A što ako nas je netko već vidio dok smo se motali oko auta – prokomentira tu teoriju Strike.

-Ok. A što ako je novac krivotvoren – ponovno Jeri ubaci crva sumnje u razgovor.

-Ne vjerujem ali treba provjeriti. Evo: idi kupi nam šteku cigara, onda mu pruži stoticu dolara koja je izgledala posve nova – kao da je tek izašla ispod tiskarskog stroja.

Idi na onaj tobacco koji radi 0 – 24; oni uvijek kontroliraju velike novčanice zbog noćnih ptica lutalica.

Uskoro se Jeri vratio ujedno ozaren i prestrašen sa štekom Renoa i kusurom od pedeset dolara u ruci.

-Eto to je to; jesam li ti rekao – upita Strike dok su mu oči svijetlile?

-A kako misliš da ćemo se izgubiti sa dva milijuna dolara u torbama? Ako je taj novac nečiji – drugim riječima ako nije pao sa nebesa: taj netko nije mala beba niti neki svetac a on će se sigurno potruditi da nas pronađe gdje god da odemo. Znaš što će se onda desiti – ledenim glasom upita Jeri? Ovo sigurno nije vesela situacija kao u Glup i Gluplji.

-Onda ti vrati svoju polovicu – odgovori Strike. Ja pakiram prtljagu i odlazim.

Jeri se počeo vrtjeti na mjestu kao da se svađa sam sa sobom pa na kraju pristane staviti sve na kocku i prihvatiti čudotvorni novi život bez granica koji pruža brdo novca. Hajdemo onda što prije. Trebao bih se samo javiti starcima – reče Jeri.

-Strike ga presiječe – ne javljamo se nikome.

Ubrzo su dva crnca srednjih godina na brzinu napustila New Orleans.

*

Vruć zrak probijao se kroz zidove nakon prohladne vedre noći. Polako ali sigurno. Suncu nije trebalo dugo da prospe svoju užarenu masu fotonskih čestica na Afričko tlo. Tek što se uspelo iznad obzora na istoku već je ugrijalo bistri suhi zrak iznad Gaboronea.

West uključi mobitel pa pogleda WI FI prognozu prema satelitskoj lokaciji aparata – danas bi temperatura trebala ići do 36C. Krasno – reče sam sebi; a pobjegao sam iz hladne Europe usred zime u Veljači.

Zatim je odvojio neke stvari iz prtljage, složio ih u manji ruksak i izađe van kao čovjek spreman za hodanje kroz grad.

Zapravo se uputio na željeznički kolodvor odakle je vozila jedina željeznička pruga u Botsvani koja povezuje Gaborone i Francis Town.

Putem je u obližnjoj trgovini kupio pivo i kruh te jednu konzervu nekakvoga mesnog nareska dok su ga lokalni mladi crnci gledali kao neobičnog čovjeka druge rase na neobičnom mjestu. On je ovdje stranac, u to nema sumnje,.

Točno tako se je trebao osjećati ali West nije mario za čudne poglede. Ako ga netko hoće opljačkati ili ubiti to ga uopće ne zanima. Odavno se njegov duh pomirio sa životom stupajući u savez sa smrću. Nema više strepnje – sve se izravnalo kao crta mora u daljini gdje se sve spaja i siječe obzor neba.

Sada se barem pokušao nasmiješiti tim mladićima pa izađe iz dućana i nastavi hod prema navigaciji mobitela. Ravno još osam minuta umjerenog hodanja do željezničkog kolodvora. A onda nakon nekoliko koraka West nenadano zastane pa se okrene prema vratima trgovine kod kojih su stajali isti oni mladići i pođe nazad prema njima.

-Obratio se jednom od njih sa šarenim šeširom na resice: bi li mi prodao taj svoj šešir? Dobro bi mi došao.

Crnac vjerojatno nije razumio njegov engleski pa ga je upitno gledao a onda West izvadi deset Eura i pruži ih pokazujući prema šeširu. Na kraju je trgovina obavljena bez mnogo riječi na obostrano zadovoljstvo. Odmah ga je nabio na glavu makar jutro još nije daleko odmaknulo ali sunce je već započinjalo svoj pakleni ples.

Planirao je na svome hodu do vlaka zastati samo kod monumentalnog spomenika tri predsjednika smiješnog naziva „Thre Dikgosi“.

Nastavlja se...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.