utorak, 1. prosinca 2020.

Lorena Vojtić | Dagerotipija

 

Spotičem se o

nedorečenu energiju

u našoj spavaćoj sobi,

gdje je tvoja sjena

prisutna u najmrklijim

vremenima samouništenja.

 

Mi se volimo

krajnje neobično,

ponekima uvelike

neshvatljivo,

na nepoznate načine

drevnih reinkarnacija

i sunovraćenja u

pepeo zanosnog

sagorijevanja.

 

Svezanih očiju

nestajemo,

gradimo se i

ponovno osvajamo,

nižući neprolaznost

kao bisere bačene

u kartaškoj igri.

 

Spojila su nas

samoubilačka

bježanja

od vlastite biti,

i bili smo stavljeni

pred zid

mladenačkog

buntovništva,

revolta i nesnosne

otuđenosti od

svekolikog pučanstva.

 

Već je jesen.

 

Otkucava

starinski sat,

i trza me

paraliza sna.

 

Snivam da vani

leprša snijeg,

i topi se o rubove

tvojih potplata,

dok pucketa

ugodna vatra

zapaljena u

našem kaminu,

i prostorijom se širi

zamamna aroma

cimeta, klinčića

i tek skuhanog čaja.

 

U pepeljari

počiva opušak,

a na pragu

tvoje svečane cipele,

i ormar je prepun

izglačanih košulja,

ali kao da

nešto nedostaje.

 

Noć se prikrada

morbidno sporo,

i dan gubi

bitku sa sutonom,

u kojem slutim

skorašnji povratak.

 

I znam da ćeš mi

s vrata viknuti

-hej, ženo moja

otišao sam

samo na tren,

moleći Boga da se

što prije vratim.

 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.